Razgovor s neprijateljem uobičajeni je dio diplomacije i samo po sebi ne vodi do popuštanja. U Münchenu 1938. godine grijeh Nevillea Chamberlaina nije bio razgovor s Adolfom Hitlerom, nego to što je, umjesto da mu se suprotstavi, prodao Čehoslovačku.

Da je tada premijer bio Winston Churchill, rezultat sastanka, kao i povijest svijeta, možda bi bio drukčiji. U siječnju 1991. u Ženevi je američki državni tajnik licem u lice razgovarao s Tariqom Azizem, Sadamovim ministrom vanjskih poslova koji sjedi na optuženičkoj klupi pod optužbama za ubojstvo. No nitko nije bio dovoljno lud da optuži Jamesa Bakera ili predsjednika koji ga je poslao (George H. W. Bush) za popuštanje. To je zbog toga što je, umjesto da Iraku dopusti da zadrži Kuvajt, Baker Azizu rekao kako će Amerika izbaciti Irak silom ako ne napusti okupiranu zemlju. Teško da se to može nazvati popuštanjem. Postoje li tako zli ljudi, organizacije ili režimi, da bi sam razgovor s njima bio toliko izvan pameti, bez obzira što bi se reklo? U tu kategoriju mogli bi svrstati Sjevernu Koreju, uzevši u obzir pokolje i izgladnjivanje za koje su odgovorni sadašnji diktator i njegov pokojni otac. Stoga je čudno da je predsjednik Bush dopustio Amerikancima da već godinama pregovaraju sa Sjevernom Korejom. Ako bi ti razgovori ikada mogli uvjeriti Kim Jong Ila da se odrekne svojih nuklearnih bombi, nitko zdrave pameti ne bi se mogao usporotiviti Bushevoj odluci da s njime razgovara. Ako je u redu razgovarati sa Sjevernom Korejom, zašto odbaciti razgovore s Iranom? Državnici koji se žele popeti na svoje konje trebali bi imati na umu da u nekim slučajevima odbijanje razgovora može biti shvaćeno kao popuštanje. Ovog je tjedna Gordon Brown odbio pozvati Dalaj lamu, tibetanskog duhovnog vođu, u Downing Streew, ali se s njime odlučio sastati u domu lidera anglikanske crkve. To je bio potez za udovoljavanje Kini, a istovremeno i velika sramota.
(Economist)