Moji baka i djed imali su tajnu. Dok sam sedamdesetih godina prošlog stoljeća odrastao u Savanni u Georgiji, roditelji moga oca živjeli su u kući odmah iza naše. Imali su jednu naviku u inače tipičnom životu u predgrađukoja mi je oduvijek bila neobična. Spavali su u odvojenim krevetima.

Nagađao sam da takav razdvojen režim spavanja ima veze s južnjačkom otmjenošću, djedovim amaterskim radijem koji buči do kasno u noć ili nekakvom neprimjetnom jazu u njihovu braku. S obzirom da su moji roditelji spavali u spojenom dvostrukom krevetu te da smo supruga i ja kasnije kupili veliki bračni krevet, pretpostavio sam da su odvojene spavaće sobe krenule putem drugih relikata prošlosti. No, bio sam u krivu. Danas se čini da su moji baka i djed postavili trend. Državna udruga za san svojim je istraživanjem 2005. godine ustanovila da jedan od četiri para u SADu spava u odvojenim sobama ili krevetima. Istraživanja koja su nedavno provedena u Japanu i Engleskoj dovela su do sličnih rezultata, a u Državnom udruženju građevinara očekuju da će do 2015. godine 60 posto novoizgrađenih domova imati dvije glavne spavaće sobe. Bračni krevet, nekoć jednako snažan simbol braka kao dijamantni prsten, torta na nekoliko katova i ručnici za “njega” i “nju”, danas je na rubu izumiranja. “Dok nas smrt ne rastavi” sve brže postaje “Dok nas san ne rastavi”. Ljudi koji spavaju odvojeno od partnera navode čitav niz razloga za to, između ostalog apneju, sindrom nemirnih nogu, to što on želi do kasno gledati televiziju, a ona mora rano ustati i ići na jogu. Barbara Tober, bivša ravnateljica Muzeja za umjetnost i dizajn, izjavila je: “Nije stvar u tome da se mi ne volimo, nego u jednom trenutku jednostavno poželiš imati vlastitu sobu”. “Ono što se dogodilo u posljednjih nekoliko godina”, kako kaže doktor Meir Kryger, stručnjak za san pri bolnici Gaylord u Connecticutu, “jest to da ljudi počinju sve više važnosti pridavati svom snu.

Ako ih partner već ometa u drugim stvarima, danas je njihov stav takav da barem u ovom pogledu ne moraju trpjeti”. Djeca su također prijetnja snu. Doktor William Sears, voditelj pokreta “privrženog roditeljstva”, u svojoj knjizi “Baby Sleep Book” (“Knjiga o dječjem snu” iz 2005.) spominje da dvije trećine američkih roditelja kažu da dijete “ponekad” ili “uvije” spava s njima u krevetu. Paul C. Rosenblatt, profesor psihijatrije na Sveučilištu u Minnesoti, intervjuirao je 42 para za svoju knjigu “Two in a Bed: The Social System of Couple Bed Sharing” (“Dvoje u krevetu: društveni sustav dijeljenja kreveta”) i došao do iznenađujućih zaključaka. Zajedničko spavanje bolje je za vaše zdravlje. Njegovi su ispitanici spomenuli moždane udare, dijabetički šok i druge zdravstvene probleme koje nitko ne bi primijetio da nije bio partnera u neposrednoj blizini. Zajedničko spavanje pogoduje seksualnom životu. “Razgovarao sam s brojnim muškarcima i ženama koji misle da do snošaja češće dođe ako im je partner dostupan”, kaže doktor Rosenblatt. Zajedničko spavanje bolje je za sigurnost. Žene se pogotovo osjećaju sigurnije da nitko neće provaliti i napasti ih ako s nekim dijele krevet. Godinama sam imao loš san, a moja je žena u tome bila profesionalac. Zatim sam obolio od karcinoma i devet mjeseci proveo u krevetu. Bojao sam se da će mi supruga biti izgnana na kauč, ali ostala je spavati kraj mene. Njezina su me prisutnost, povremeni dodiri i mirno disanje tješili tijekom dugih noći. Možda je stvar bila u tome što sam se suočio s najgorim strahovima, no do kraja te godine više nisam imao nemiran san. Osjetio sam bliskost s bakom i djedom koji su živjeli u doba hladnog rata jer sam, nakon što sam morao proživjeti noćnu moru, naučio da trebam prestati brinuti i zavolio svoj krevet. Neka to bude naša mala tajna.

Bruce Feiler