S cijenama žitarica i dalje u rastu, farmeri i drugi zemljoposjednici rade na povećanju svog uroda kako bi povećali profite na pšenici, kukuruzu i soji. Taj boom rezultira pritiskom da se u američku poljodjelsku proizvodnju uključe i veliki pojasi zemlje koji su obuhvaćeni programima zaštite prirode, prvenstveno obnove nativne prerije i divljih staništa.

Rastuće cijene žitarica uzrok su brige o cijenama hrane diljem svijeta. No za farmere koji siju pšenicu, kukuruz i druge usjeve, potencijal novih zarada je teško zanemariti. Američko ministarstvo poljoprivrede procjenjuje da se takvim profitima nadaju farmeri diljem svijeta uz, kako se ove godine očekuje, porast uroda pšenice, riže i drugih žitarica. Dužnosnici kažu da će globalna proizvodnja pšenice slijedeće godine dostići novi rekord – sedam posto više nego lani! – zahvaljujući povoljnim vremenskim uvjetima i rekordnim tržišnim cijenama pšenice. Sjedinjene Države su najveći svjetski izvoznik pšenice od koje najveći dio raste u području poznatom kao ‘žitorodni pojas’. Upravo tu je i pritisak za povećanjem proizvodnje najveći. Erica Peterson, iz Komisije za pšenicu savezne države Sjeverna Dakota, kaže da neki zemljoposjednici u toj državi sada obrađuju zemlju koja je godinama stajala neobrađena ili je bila dio programa zaštite prirode: “Prije samo par godina bilo je profitabilnije ostaviti tu zemlju neobrađenu, kad su cijene pšenice bile tri ili četiri dolara po bušelu (1 bušel pšenice = 27 kilograma). Sada, ako mogu dobiti za tu pšenicu 8, 9 ili 10 dolara po bušelu, onda je očito da im je ekonomičnije koristiti tu zemlju za nove usjeve. U Sjevernoj Dakoti, kao i u nekim drugim saveznim državama, problem je naći dobro obradivo tlo koje već nije u poljodjelskoj obradi ili se ne koristi u neke druge svrhe. Bruce Babcock, direktor Centra za poljoprivredni razvoj pri Sveučilištu Iowa, kaže da je pritisak za proširenje obradive površine počeo još lani, a sada je samo sve jači kako rastu cijene žitarica: ”Prošle smo godine vidjeli rast cijena žitarica 20-30 posto, a obrađene su površine porasle za jedan posto. Sada, cijene žitarica rastu daljnjih 40 do 50 posto, pa me ne bi začudilo da se zasijane površine ove godine povećaju za više od dva ili tri posto.” Jedan od najvećih mogućih izvora nove obradive zemlje je 14 milijuna hektara koje savezna vlada drži pod programom zaštite okoliša.

Prema tom saveznom programu, vlada ove godine plaća gotovo dvije milijarde dolara vlasnicima zemlje u zamjenu za to da oni na njoj siju travu, te sade nativno grmlje i drveće. Pristaše tog programa tvrde da se njime ostvaruju bitne koristi u borbi protiv erozije tla, u poboljšanju kakvoće zraka i voda, te da se pružaju prirodna staništa pticama i drugim divljim životinjama. Kada su prošle godine istekli desetogodišnji ugovori zemljoposjednika sa saveznom vladom, deseci njih su istupili iz programa i obradili svoju zemlju za usjeve. Sjeverna Dakota je tako iz programa zaštite prirode izgubila 165 tisuća hektara tla, više od bilo koje druge savezne države. Ekolozi upozoravaju da tako nestaju sve one koristi od zaštite prirode koje su stečene u posljednjih dvadesetak godina. Bruce Babcock kaže da je jedna od alternativa otimanju zemlje iz programa zaštite prirode ta da se potencijalno poljoprivredno tlo potraži negdje drugdje, recimo u nekoj drugoj zemlji. Brazil, Rusija i dijelovi supsaharske Afrike obiluju zemljom koja može biti namijenjena poljodjelstvu. Kako god bilo, Babcock smatra da cijene žitarica neće dugo ostati visoke, jer farmeri i u Sjedinjenim Državama i drugdje već rade na povećanju proizvodnje.