Sport & biznis - SP 2026.
EN DE

Do novca EU teže bez sustavnog školovanja

Autor: Robert Rudolf
09. veljača 2009. u 22:00
Podijeli članak —

U procesu pridruživanja se na nivou organizacija održavaju seminari i radionice na kojima se uči pisati projektnu prijavu što bez sustavne edukacije često nije dovoljno

U fazi procesa pridruživanja EU svaka država stvara određene strukture koje su u velikoj mjeri diktirane iz Bruxellesa. Mnogo novca je unutar IPA namijenjeno osposobljavanju tih struktura. Izvode se “twining” projekti preko kojih se prenose iskustva i dobra praksa iz zemalja koje su već iskusne, na zemlju koja se tek priprema na ulazak u EU. Taj je sustav dobar i dobro služi svojoj namjeni. Ali kao i uvijek, postoji i ovdje nekoliko detalja na koje valja upozoriti.

već od 5 € mjesečno
Pretplatite se na Poslovni dnevnik
Pretplatite se na Poslovni Dnevnik putem svog Google računa, platite pretplatu sa Google Pay i čitajte u udobnosti svoga doma.
Pretplati se i uštedi

Prijenos iskustva
Preko tih sustava se više ili manje prenose iskustva i postavljeni sustavi na nivou državnih uprava. S njima se prenose ne samo dobra iskustva nego i sva loša praksa koja se u nekim zemljama skupila u godinama ili desetljećima kad je gradila svoj sustav. No i tako se prenosi sustav koji je mnogo bolji od onoga koji imamo, ali koji je daleko od optimalnog. Najgore je to da se obično nitko u državnoj upravi i ne pita kako bi izgledao optimalniji sustav ako bismo ga željeli sami izgraditi. Na nivou organizacije usklađeno s međunarodnom praksom održava se u mnoštvu besplatnih seminara i radionica kako napisati projektnu prijavu, ali (gotovo) nikad se ne organizira škola koja bi naučila buduće aplikante kako izgraditi cjelovit proces pridobivanja i izvođenja takvih projekta i kako uskladiti postojeće unutrašnje procese s budućim zahtjevima EU. Time se samo osigurava posao za konzultantske kompanije, dok se za apsorpcijski kapacitet države radi vrlo malo. Svi problemi čekat će u zasjedi i napast istodobno, odnosno kada se u praksi pokaže tko smo i što znamo. A zbog mnoštva informativnih seminara i radionica pogrešno smo uvjereni da već sve znamo. Ako se cijelom sustavu ne pristupi sustavno, obično se dogodi da svako ministarstvo i svaka agencija priprema svaki natječaj posebno. Za svaki natječaj se priprema drukčija dokumentacija. Interpretacija pravila je svaki put drukčija. Mjerila za ocjenjivanje nisu promišljena, nego se kopiraju iz prošlih natječaja i slično. Posljedično, na operativnoj razini dolazi do neefikasnosti, skupoći, brojnih pogrešaka, općenito teške situacije za aplikante na projekate, i straha kada državni činovnici shvate da ne vladaju situacijom. Zbog toga nitko ne želi odlučivati ni o čemu, nego se strogo drže zapisanog i cjepidlače, pa cijeli sustav ne funkcionira. A sve se to na kraju odražava na kvalitetu postignutih rezultata, nizak postotak iskorištenosti sredstava i velikoj fluktuaciji državnih službenika na nivou skrbnika projekata (ne dolazi se do akumulacije znanja i iskustva).

U fazi procesa pridruživanja EU svaka država stvara određene strukture koje su u velikoj mjeri diktirane iz Bruxellesa. Mnogo novca je unutar IPA namijenjeno osposobljavanju tih struktura. Izvode se “twining” projekti preko kojih se prenose iskustva i dobra praksa iz zemalja koje su već iskusne, na zemlju koja se tek priprema na ulazak u EU. Taj je sustav dobar i dobro služi svojoj namjeni. Ali kao i uvijek, postoji i ovdje nekoliko detalja na koje valja upozoriti.

Prijenos iskustva
Preko tih sustava se više ili manje prenose iskustva i postavljeni sustavi na nivou državnih uprava. S njima se prenose ne samo dobra iskustva nego i sva loša praksa koja se u nekim zemljama skupila u godinama ili desetljećima kad je gradila svoj sustav. No i tako se prenosi sustav koji je mnogo bolji od onoga koji imamo, ali koji je daleko od optimalnog. Najgore je to da se obično nitko u državnoj upravi i ne pita kako bi izgledao optimalniji sustav ako bismo ga željeli sami izgraditi. Na nivou organizacije usklađeno s međunarodnom praksom održava se u mnoštvu besplatnih seminara i radionica kako napisati projektnu prijavu, ali (gotovo) nikad se ne organizira škola koja bi naučila buduće aplikante kako izgraditi cjelovit proces pridobivanja i izvođenja takvih projekta i kako uskladiti postojeće unutrašnje procese s budućim zahtjevima EU. Time se samo osigurava posao za konzultantske kompanije, dok se za apsorpcijski kapacitet države radi vrlo malo. Svi problemi čekat će u zasjedi i napast istodobno, odnosno kada se u praksi pokaže tko smo i što znamo. A zbog mnoštva informativnih seminara i radionica pogrešno smo uvjereni da već sve znamo. Ako se cijelom sustavu ne pristupi sustavno, obično se dogodi da svako ministarstvo i svaka agencija priprema svaki natječaj posebno. Za svaki natječaj se priprema drukčija dokumentacija. Interpretacija pravila je svaki put drukčija. Mjerila za ocjenjivanje nisu promišljena, nego se kopiraju iz prošlih natječaja i slično. Posljedično, na operativnoj razini dolazi do neefikasnosti, skupoći, brojnih pogrešaka, općenito teške situacije za aplikante na projekate, i straha kada državni činovnici shvate da ne vladaju situacijom. Zbog toga nitko ne želi odlučivati ni o čemu, nego se strogo drže zapisanog i cjepidlače, pa cijeli sustav ne funkcionira. A sve se to na kraju odražava na kvalitetu postignutih rezultata, nizak postotak iskorištenosti sredstava i velikoj fluktuaciji državnih službenika na nivou skrbnika projekata (ne dolazi se do akumulacije znanja i iskustva).

Kvalitetni kriteriji
Pravi pristup vodio bi do izrade standardiziranog normiranog modela natječaja i natječajne dokumentacije, ugovora s konačnim korisnikom, jednoličnoj interpretaciji pravila koja moraju vrijediti za sve, izradi kvalitetnih kriterija za izbor s jasnim uputama za upotrebu, izradi priručnika za ocjenjivače, standardiziranog modela prijavne dokumentacije i sustava za izvješćivanje o napretku kao i financijskih izvješća. Sve je to potrebno izraditi na razini uporabljivoj za sve vrste natječaja i za sve prioritete neovisno jesu li u pitanju potpore za razvoj i inovacije u poduzećima, gradnja infrastrukture ili projekti vezani za prava manjina. I normalno, neovisno o tome u kojim ministarstvima i agencijama će se određeni natječaj izvoditi. Na toj osnovi je onda moguće sustavno obrazovati državne činovnike prema unaprijed postavljenom programu učenja i s posebnom školom obrazovati kritičnu masu budućih aplikanata (poduzeća, fakulteta, instituta, općina, regionalnih potpornih organizacija i ostalih). Istovremeno je moguće postaviti efikasan informacijski sustav na razini države koji će svima olakšati rad, a ne napraviti ga težim. Ako ne izvedemo faze gradnje standardiziranog normiranog modela, onda takav informacijski sustav nikad neće biti završen i postat će apsurdno kompleksan i financijska jama bez dna.

Autor: Robert Rudolf
09. veljača 2009. u 22:00
Podijeli članak —
Komentirajte prvi

Moglo bi vas Zanimati

New Report

Close