Kad su blogeru i aktivistu oporbe Eminu Milliju rekli da ga puštaju iz pritvora i da konačno može nastaviti sa životom, nazvao je suprugu i vriskao od sreće. Tek je nakon nekog vremena shvatio da njegov prijašnji život više ne postoji. Nije bilo važno što je Milli sedamnaest mjeseci u zatvoru proveo zbog huliganskog ponašanja, što svi koji ga poznaju smatraju apsurdnim.

U ovoj naftom bogatoj zemlji u kojoj državni vrh čvrsto stišće uzde međunarodne ga organizacije više ne žele angažirati kao prevoditelja na službenim događanjima jer se boje da ne razljute vlast. Punac mu je zbog njegovih političkih aktivnosti dobio otkaz u državnoj službi, a otac mu je umro dok je bio u zatvoru. Supruga je podnijela zahtjev za razvod. Većinu je vremena ovog proljeća proveo u stanu i nije znao što će sa silnim slobodnim vremenom. “Tako oni funkcioniraju”, kaže tridesetjednogodišnji Milli. “Nema tu masovnih ubojstava, već vas kazne i drugima daju da gledaju kako bi im pokazali što ne smiju raditi.” Davno prije nemira na Bliskom istoku azerbajdžanska je vlada u svojem narodu prepoznala malu skupinu korisnika Facebooka – mladih, obrazovanih, dobrostojećih ljudi s dovoljno slobodnog vremena – i krenuli u akciju prije nego što su se uspjeli razmahati. Nasumični sudski progon kakav je doživio i Milli osobito je strašan jer nije predvidiv, a država lako može u korijenu suzbiti svaki zabrinjavajući trend, kaže Vafa Guluzade, savjetnik bivšeg predsjednika Hejdara Alijeva, kojeg je naslijedio sin Ilham. Azerbajdžan je poželjan saveznik: ondje se svakodnevno crpi po milijun barela nafte, djeca bogatih obitelji vraćaju se u domovinu nakon završetka fakulteta na zapadu, gdje ih čekaju radna mjesta i noćni klubovi. Neki se vrate i s političkim ambicijama; Milli je u Njemačkoj studirao pravo, a njegov prijatelj Adnan Hadžizada diplomirao je na Sveučilištu Richmond u Virginiji. U ljeto 2009. godine Hadžizada je Millija, koji je tada boravio u New Yorku, zamolio da mu kupi kostim magarca i donese ga u Azerbajdžan. U Bakuu je Hadžizada snimio petominutni film u kojem odjeven u kostim magarca drži tiskovnu konferenciju o raskošnom životu magaraca u Azerbajdžanu. Time je, naime, htio dati satiričnu notu izvještaju u kojem je vlada optužena za potrošnju 600.000 dolara za uvoz magaraca. No narod je u tome vidio nešto opasno. “Svi su se pitali jesmo li se obrušili na predsjednika”, kaže Hadžihada.

Tjedan dana nakon objave filma Millija i Hadžizadu u jednom su restoranu napali neki nepoznati muškarci. Kad su dojurili u policijsku postaju prijaviti napad, policija je njih dvojicu optužila za huligansko ponašanje. Unatoč protivljenju međunarodne zajednice, Milli je osuđen na dvije i pol godine zatvora, a Hadžizada na dvije godine. Oslobođeni su u studenome prošle godine nakon 17 mjeseci koliko su proveli u zatvoru jer su njihovi roditelji tražili pomilovanje. Milli se prisjeća prvih sati na slobodi. Novinari su strpljivo čekali na intervju, ali mnogi su se poznanici, kaže, udaljili. Mjesec dana nakon izlaska iz zatvora veleposlanstvima je javio da ponovno može raditi kao prevoditelj, ali pozivi na posao nisu stizali. Zaposlenica jedne međunarodne organizacije kaže da su njezini šefovi htjeli angažirati Millija za prijevod na jednom seminaru, no državni dužnosnici odbili su pristati na to, nazvavši Millija “politički nekorektnim”. Njegova je supruga Lejle Karimli (34), koja na Sveučilištu Columbia u New Yorku dovršava doktorat na području socijalnog rada, shvatila da je udana za simbol. Nakon što je Milli organizirao prosvjed protiv uvođenja trajnog predsjedničkog mandata, otac ju je nazvao i rekao da je dobio otkaz. I Lejla, poput svojeg bivšeg supruga, pokušava sebi stvoriti novu budućnost. Posve je sigurna da želi da je se pamti kao znanstvenicu, a ne kao nesebičnu suprugu disidenta. No ne zna hoće li se vratiti u Azerbajdžan, gdje Milli planira ostati živjeti. “Smatram da čovjek ne bi trebao birati između dviju temeljnih ljudskih značajki”, kaže. “Svatko bi morao moći slobodno živjeti i imati dostojanstvo, a ne da između njih moramo birati.”

Ellen Barry; Amanda Erickson doprinjela izvještaju