Promjene ulagačke klime, iako puževim korakom, ipak se događaju. Odgovori na pitanja gdje zapinju ulaganja i kako ih privući relativno su jednostavni: problem je brzina i činjenica da nismo visoko na ulagačkoj karti svijeta naprosto jer se time ozbiljno – ne bavi.

Hrvatskoj je nužno brendiranje kao investicijske destinacije, poruka je panel diskusije ‘Brendiranje Hrvatske među stranim investitorima’ na konferenciji “InvestCro 2021. – Kako do stranih ulagača” u organizaciji Poslovnog dnevnika.

“Ljudi se žale na pravosuđe, da sporovi dugo traju. Da dobijete najpovoljniju moguću presudu, ako je ona stigla nakon 15 godina, i najbolja je loša. Danas u digitalno doba u raskoraku smo s poimanjem brzine. U javnom sektoru brzo je jedna godina, u privatnom je to jedan mjesec.

Moramo se promijeniti, ako hoćete mentalitet, da čovjek dobije uslugu javnog servisa, u razumnom roku od mjesec dana”, plastično ilustrira čelnik Udruženja stranih ulagača Mladen Fogec.

“Godinama pričamo o prepoznatljivosti Hrvatske, a pomaci su granični. Ambicija treba biti tako jaka da joj se drugi moraju smijati. Zadnjih godina idemo u pravom smjeru, poput porezne reforme, no nemamo alate kako se prezentirati”, kaže Marko Jurčić iz Hrvatske gospodarske komore.

Privlačenje ulagača dosad je bila igra slučaja i sreće. “Osnovno je pitanje želimo li spajati proizvode na traci ili privlačiti istraživanja i razvoj. Bacamo mrežu preširoko pa ne uhvatimo ništa. Ne treba otkrivati toplu vodu, kako je Irska privukla informatičke tvrtke”, kaže Jurčić.

Hrvatska nije, no niti ne treba biti na meti onih koji traže najjeftinije resurse. Ne ako je cilj stvarati proizvode i usluge visoke dodane vrijednosti.

“Oni koji se nama obraćaju traže talente. U prvi plan stavljamo poticaje, poslovnu klimu i slično, umjesto talent. Naša prednost, posebno nekih djelatnosti je radna snaga, to bi trebao biti prvi resurs za isticanje”, smatra Andrea Doko Jelušić iz Američke gospodarske komore u Hrvatskoj – AmCham.

europska zdravstvena politika

Romana Jerković upozorava na opasan zaokret EU-a

Fiskalizacija 2.0

Sigurnost e-računa: “Najveći strah i razlog zašto neki te usluge nude sumnjivo jeftine jest da će oni dilati vaše podatke”

Kao i po pitanju brzine, problem je percepcija, dodaje Fogec. “Uvijek mistificiramo, no gdje se svijet nalazi? On ne završava u Trstu i Leibnitzu. Nitko dalje od regije i zemalja gdje živi dijaspora, ne zna za Hrvatsku jer nemamo gospodarsku diplomaciju. Ako četiri puta otvaramo pa zatvaramo agencije, samo prebacujemo iz šupljeg u prazno. Veleposlanici kažu da je Hrvatska neotkriveni dragulj, ali to otkriju tek kad dođu ovdje. Trebamo nekoga angažirati za taj posao”, ističe.

Navodeći primjere ulaganja u Međumurje, uspješnih tvrtki koje su otvorile ispodprosječno plaćena radna mjesta, Jurčić kaže kako se “naježi kad čuje da su u Japanu jako zainteresirani za domaće vino, pršut i kulen”. “I ja ih volim, ali zašto ne pričamo o proizvodima visoke dodane vrijednosti. Zašto Slovaci mogu pričati o autoindustriji, a mi ne možemo?”, pita se Jurčić.

Fogec se nadovezuje da primjer salve kritika na planove Mate Rimca zorno pokazuje da je stvar u glavama. “Mi nismo normalni, umjesto da čovjeku pomognemo, mi sumnjamo i kritiziramo. Pitanje je hoćemo li investicije, želimo li trčati ili trčkarati u mjestu?”, kaže.

Spletom okolnosti – od koronavirusa, europskog novca za oporavak do, ništa manje važnog, izostanka izbora u naredne tri godine – pred Hrvatskom je iznimna prilika.

“Pandemija je skratila lance nabave i ako se industrije sele iz Azije u Hrvatsku, moramo biti u redu da investitorima pokažemo što imamo. Kritično je riješiti sporu administraciju i nedostatak vizije, što privući i poticati”, napominje Doko Jelušić dodajući da se nepovjerenje ljudi treba adresirati primjerima koje su benefite lokalnim zajednicama donijela pojedina ulaganja.

U kratkom roku može se učiniti puno: od brendiranja kontaktne točke kome se obratiti, suvislih i dostupnih informacija od edukacije do troškova rada na internetu, adekvatne promocije i referenci…

Ono o čemu su složni svi panelisti jest da je široki konsenzus nemoguća misija. On se nije mogao dosegnuti ni po pitanju važnosti izvoza, a kamoli po minornijim temama.

“Ne smijemo propustiti generacijsku priliku pred nama. Netko treba jasno odlučiti, primjerice, financirati samo finalne proizvode drvne industrije, a ne izvoz trupaca, financirati proizvode više dodane vrijednosti, R&D…

To treba biti cilj jer to donosi bolje plaćena radna mjesta. Konsenzusa neće biti, ali zato imamo izabranu vlast da donosi odluke”, zaključuje Jurčić.