Kada zaposlenici neke velike kompanije govore o svom direktoru obično govore s rezervom, dozom strahopoštovanja, ili pak kolutaju očima, jer "tko voli svog šefa?". Rijetko kada o njemu ili njoj govore s oduševljenjem. No, kada je prije nekoliko mjeseci Marc Carena došao na poziciju direktora Metro Hrvatska, nekoliko zaposlenih u toj kompaniji pohvalilo se kako je novi direktor simpatičan, pristupačan i zanimljiv.

Što je to zanimljivo o njemu, osim činjenice da je postao novi direktor jednog od najvećih trgovačkih lanaca u Europi, koja je već sama po sebi dovoljan povod za razgovor? Otprilike to što je Marc Carena švicarac koji je živio u desetak različitih zemalja, govori sedam jezika, ima čin bojnika u švicarskoj vojsci, a da nije menadžer bio bi arheolog. Osim toga, iako mu je tek 38 godina, Carena je radio na visokim funkcijama u Nestléu i Metrou, a u Rumunjskoj je uvršten u Top 100 mladih menadžera. Carena je za Exclusive govorio o tome kako se prilagodio novom radnom mjestu, što radi u slobodno vrijeme te zašto nikada nije posto poduzetnik.

Kakav je vaš prvi dojam o Hrvatskoj?
Hrvatska je prekrasna zemlja. Sviđa mi se vaša bogata povijest i nasljeđe. Sviđa mi se što su ljudi ovdje jako topli i srdačni. Već nakon dva mjeseca stekao sam mnoga prijateljstva i osjećam se vrlo ugodno.

Je li novi posao bio i vaš prvi susret s Hrvatskom?
Nije. Prvi puta sam posjetio Hrvatsku kad mi je bilo 14 godina. S roditeljima i bratom posjetio sam Plitvice, a zatim i jadransku obalu. Dok sam bio odgovoran za Nestlé Professional za Južnu Europu, s vremena na vrijeme posjećivao sam i Zagreb, tako da mi Hrvatska nije potpuno nepoznata.

Kako to da ste išli na ljetovanje u Hrvatsku, a ne u Španjolsku, Italiju ili Francusku gdje Švicarci tradicionalno ljetuju?
Zapravo sam uvjerio roditelje da krenemo na mini europsku turneju. Krenuli smo od Švicarske, preko tadašnje Jugoslavije, do Češke, Njemačke i nazad u Švicarsku. Bilo je to predivno iskustvo.

Je li vam bilo teško prihvatiti posao u Hrvatskoj?
Nije, nimalo. Kada mi je ponuđena ova pozicija radio sam u Rumunjskoj kao direktor strategije kupaca i marketinga unutar Metro CC Rumunjska. Moja obitelj i ja smo bili jako sretni nakon što mi se pružila prilika da dođem u Hrvatsku.

S obzirom da ste novi ovdje, provodite li previše vremena u uredu?
Radim puno, ali trudim se provesti što manje vremena u uredu, a što više na terenu, s našim kupcima u našim trgovinama diljem zemlje. 

Mislite li da radite previše?
Trenutačno vjerojatno radim puno, ali to je zato što se moram prilagoditi novom tržištu, upoznati zemlju, naše kupce i svoj tim. Ali pri tome se dosta i zabavljam. Ne znam jeste li upoznati, ali Metro je bio nominiran za najboljeg poslodavca u zemlji i to od svojih zaposlenika, te je prošle godine nagradu i osvojio. Kada radite ovdje vidite da u tvrtki postoji visoka razina motivacije. Zaista je zabavno raditi ovdje. Ranije ste me pitali jesam li umoran od posla, ali ja se ne osjećam umoran, jer mi na poslu vrijeme zaista brzo prolazi. Kada provodim dan sa svojim timom ne osjećam se kao da sam u uredu, već kao da se družimo.

Impact poduzetništvo

Olakšavaju život pacijentima: Hrvatske tvrtke napravile čuda od tehnike, prvi prototipi već se testiraju

Employee Wellbeing

Od pripravnika do lidera: ‘Ovdje se ne bojimo pitati, tražiti pomoć i rasti’

No, ne mislite li da u današnje vrijeme ljudi u velikim korporacijama, bankama… rade previše? Više nitko ne ide kući u pet sati, ili kada im već službeno završava radno vrijeme. 
Postalo je normalno da se radi duže. To ovisi od osobe do osobe. Ne mogu suditi o drugim ljudima, mogu samo govoriti o sebi. Mislim da sve ovisi o tome kako balansirate posao i kako privatni život odvajate od posla. Dok god uspijevate zadržati neki balans između posla i privatnog života, mislim da je to u redu.Mislim da je u životu najbitnije kvalitetno provoditi vrijeme s obitelji i prijateljima. Da li je to cijeli dan ili svega nekoliko sati, najbitnije je to vrijeme što kvalitetnije iskoristiti.

Kako se povezujete sa svojim zaposlenicima?
Meni najdraži način je da razgovaramo što češće. Zato, kada je to god moguće, ujutro kada dođu na posao pokušavam razgovarati s njima. Prođem po uredima i popričamo nekoliko minuta. Često o privatnom životu, ne samo o poslu.

Družite li se i privatno sa zaposlenicima?
Družimo se na zajedničkim aktivnostima izvan ureda. Nedavno smo imali i dan zaposlenika kada su svi zaposlenici i njihove obitelji išli zajedno u Samobor i uživali smo cijeli dan.

Kako provodite slobodno vrijeme?
Trudim se provesti ga sa sinom i suprugom koji su mi se nedavno pridružili u Zagrebu. Sin mi ima šest godina pa se većinu vremena igramo Lego kockicama ili Playmobilom. I čitam mu knjige. Ako mi ostane vremena i sam volim čitati knjige, posebno biografije, ili povijesne knjige.Među posljednjima koje sam pročitao najdraža mi je biografija Nelsona Mandele. Vrlo me impresionirala. Sposobnost oprosta kojom knjiga zrači je zaista fascinantna.

Imate li još kakvih hobija kojima biste se voljeli posvetiti?
Volim ronjenje, ali još nisam imao prilike roniti u Hrvatskoj. Također volim i fitness.

Imate li možda teretanu za zaposlenike ovdje u kompaniji?
Još ne, ali tko zna…

Kako je vaša obitelj prihvatila preseljenje?
Odlično. Mojoj supruzi, koja je inače iz Indije, sviđalo se i u Rumunjskoj. Još prije nego je Hrvatska bila opcija za preseljenje vidjela je slike na internetu i oduševila se. Rekla mi je: ako ćeš ikada moći birati zemlju u kojoj je Metro prisutan, izaberi Hrvatsku. Ja sam joj na to odgovorio da nisam baš siguran da će se to dogoditi, ali nakon nekoliko tjedana zaista sam i dobio ponudu da radim u Hrvatskoj i bila je jako sretna. Mislim da se brzo uklopila, već je upoznala zemlju i mnogo ljudi ovdje. Uvijek je sretna kada može upoznati neku novu zemlju.

Je li joj stresno to što se često morate seliti?
Teško joj pada što taman nakon što se upozna s ljudima i navikne na jednu okolinu, ja promijenim posao i moramo početi sve iznova. No, teže od selidbe padaju joj putovanja što je začuđujuće s obzirom da je bila pilot.

Je li morala napustiti posao da biste se doselili ovdje? Radi li?
Ne, prestala je raditi nakon što nam se rodio sin.

Živjeli ste i radili u mnogim zemljama?
Jesam, od Afrike, Europe do Azije. Poslovnu karijeru sam započeo u Švicarskoj, nakon čega sam radio u Portugalu, Njemačkoj, Rumunjskoj, Češkoj, Slovačkoj, Poljskoj, Indiji, Alžiru, zatim Švicarskoj pa opet u Rumunjskoj i sada sam ovdje.

Između svih tih zemalja gdje vam je bilo najugodnije živjeti?
Sada moram reći u Hrvatskoj. Šalim se. Ne mogu reći koja mi je od tih zemalja najdraža. Primjerice Indija ima vrlo bogatu kulturu, a budući da mi je obitelj tamo, za Indiju sam posebno vezan. Afrika je jedan potpuno drugačiji svijet od europskog, prekrasna priroda, netaknuta divljina… Hrvatska je kombinacija lijepih plaža, lijepe unutrašnjosti koja podsjeća na moju domovinu, Švicarsku i ljudi su divni i to je odlična kombinacija. Zato mi je Hrvatska sigurno jedna od najdražih.

Kako uspijevate ostati u kontaktu s rođacima i prijateljima koje ste upoznali u svim tim zemljama?
Još uvijek sam u kontaktu s prijateljima iz raznih zemalja u kojima sam živio, dakle više od deset zemalja u Aziji, Africi i Europi. Uglavnom preko Skypea. No, volim i putovati i naći se uživo s obitelji i prijateljima.

Znate li koliko ćete ostati ovdje?
Moj mandat je tri godine. Vidjet ćemo, može biti i duže.

Kada biste birali posao iz snova, koji bi to bio? I nemojte mi sada odgovoriti da je to pozicija direktora Metroa u Hrvatskoj.
Rekao bih da mi je posao iz snova onaj na kojem mogu iskoristiti sve svoje vještine, gdje imam mnogo slobode da radim ono u što vjerujem, gdje imam dobru radnu okolinu, gdje se osjećam ugodno. Zato mogu reći da sam vrlo blizu posla iz snova.

Niste nikada razmišljali o pokretanju vlastite tvrtke?
Jesam, ali sam na stranu stavio pozitivne i negativne strane. Kad ste sami svoj šef i kad se svaki dan morate boriti za opstanak nije lako. Divim se ljudima koji to uspijevaju. Za sada sam sretniji tu gdje jesam i da naša kompanija pruža podršku i partnerstvo svim ljudima koji samostalnim posluju

Biste li se u tom slučaju bavili trgovinom ili nečim drugim?
Nisam razmišljao tako daleko. To bi vjerojatno bilo nešto potpuno novo.

U Rumunjskoj vas je jedan poslovni magazin uvrstio među top 100 menadžera u zemlji. Koliko vam znači to priznanje?
Prije svega sam bio iznenađen, a nakon i toga i ponosan što su me izabrali. Posebice jer je to bilo samo godinu dana nakon što sam došao u Rumunjsku.

Mislite li da ste imali sreću što ste rođeni u Švicarskoj gdje je normalno da ljudi govore tri ili četiri jezika?
Obrazovni sistem u Švicarskoj ima prednosti s obzirom da svatko, osim svog materinjeg jezika, mora učiti još barem jedan službeni jezik zemlje. Uz to, u školi morate naučiti još engleski ili španjolski. Djeca to baš ne vole jer moraju puno raditi, no kasnije se pokaže kao velika prednost na tržištu rada.

Jeste li već naučili i Hrvatski? 
Ne razumijem Hrvatski, čak ne znam ni proste riječi. Naučili su me samo par lijepih riječi i izraza poput molim!, hvala! Dobro jutro! Kako ste?, ali planiram početi učiti uskoro.

Poliglot

Govorite sedam jezika. Koliko vam je to pomoglo u poslovnom iskustvu?
Puno je lakše kada govorite jezikom svojih potrošača nego da informacije morate doznati od treće osobe ili prevoditelja. To vam omogućava da čitate između redaka i razumijete ono što možda nije jasno rečeno, ali je važno za poslovanje.

Arheologija

Uvijek ste se mislili da ćete se baviti ovim čime se bavite, ili ste imali neke skrivene strasti?
Moja skrivena strast zapravo je arheologija koju sam i počeo studirati. Arheologiju sam studirao paralelno s ekonomijom i menadžmentom, no nakon druge godine sam shvatio da u tom poslu nema previše kruha i da je možda bolje da se posvetim nečemu gdje mogu zaraditi za život. Sada se arheologijom bavim kao hobijem.

Vojna karijera

U vašoj sam biografiji pročitala da ste radili u Švicarskom ratnom zrakoplovstvu. Kakvo je za vas bilo to iskustvo?
Vrlo korisno, jer sam zahvaljujući njemu vrlo rano naučio kako pod velikim pritiskom voditi ljude. Već s 24 godine vodio samo 250 ljudi, odnosno činovnike i vojnike između 20 i 42 godine. Kako je vojska u Švicarskog obavezna, obrazovanje tih ljudi je bilo vrlo raznoliko što znači i da su i izazovi vodstva bili vrlo raznoliki. U Švicarskoj je vojska obavezna, pa sam se s 20 godina prijavio za čin u protuzračnoj obrani, no ubrzo sam napredovao do razine pomoćnika načelnika stožera protuzračne topničke brigade u Švicarskom ratnom zrakoplovstvu. Trenutno imam čin bojnika u Glavnom stožeru.

Intervju je izvorno objavljen u prilogu Poslovnog dnevnika Exclusive