Zbog čega je predsjednik Stjepan Mesića toliko zapeo za veliku koaliciju HDZ-a i SDP-a? Zašto je Anto Đapić aktualizirao tu priču na početku predizborne kampanje, pozivajući se čak i na svoje izvore iz HDZ-a? Što bi Hrvatska time dobila i kakva je to poruka biračima mjesec dana prije izbora, jednih od najneizvjesnijih do sada? To su teška pitanja na koja je još uvijek teško pronaći odgovor. Pitanje velike koalicije vratilo se iznenada, kad se već mislilo da je zauvijek umrlo. Ali eto, elektroškom uzdrmao ju je predsjednik HSP-a Anto Đapić, izjavivši kako je “sada već mala vjerojatnost da ne dođe do velike koalicije jer su ovih dana i SDP i HDZ bili kod svojih političkih sponzora u Njemačkoj i Austriji i tamo o tome razgovarali”. “Svi dosadašnji sukobi između Milanovića i Sanadera vode se samo na efemernim pitanjima, a o svim krucijalnim temama vezanim uz unutarnju i vanjsku politiku, odnosu prema privatizaciji, stranim bankama i korupciji te u odnosu prema Haagu nimalo se ne razlikuju”, izjavio je Đapić, rezigniran činjenicom da izborni rejting njegove stranke ide silaznom linijom i da on postaje sve manje poželjan koalicijski partner: SDP-u, kao i HDZ-u. Čak se i pomirio s time da će još jednom, 17. godinu zaredom, završiti u opoziciji.No na njegovu prilično očajnu izjavu iznenada se nadovezao predsjednik Stjepan Mesić koji je već u nekoliko navrata najavljivao da je otvoren za tu opciju. Kritizirajući male stranke zbog niskog rejtinga, praktički ih optužujući da dopuštaju drastičnu bipolarizaciju Hrvatske, najavio je da se može očekivati velika koalicija HDZ-a i HSP-a, barem na određeno vrijeme. “To bi bila velika koalicija koja bi se sklopila na određeno vrijeme, dok Hrvatska uđe u EU”, kazao je Mesić. “Takva je koalicija moguća tako da strogo podijele zadatke i resore i svatko bi obavio svoj dio posla, a ponavljanje izbora bila bi najgora varijanta.” Mesić kao da je tom najavom želio sebi olakšati posao nakon prebrojavanja izbornih rezultata, kad će trebati odlučiti kome dati manat za sastavljanje buduće Vlade. Kao da mu je lojalnost podijeljena između Sanadera i Milanovića, želeći stvoriti dojam da velike stranke nakon izbora ne mogu pronaći dovoljno partnera (između ostalog, među manjinama, u dijaspori, u strankama koje otvoreno nude suradnju) za dolazak na vlast.

Pepsi i Coca-Cola
Pa ipak, kolikogod se dvije velike stranke međusobno razlikuju, kako je napisao jedan komentator, “kao Pepsi i Coca-Cola”, postoje neke otežavajuće okolnosti koje onemogućavaju takav ishod izbora. U prvom redu, biračko tijelo žestoko je podijeljeno. Onaj tko će na ovim izborima glasati za SDP, učinit će to zato što u njemu vidi alternativu HDZ-u. Jednako tako, birači HDZ-a mobiliziraju se zbog opasnosti da SDP osvoji vlast, pa bi gotovo blasfemično bilo očekivati da će dvije stranke sklopiti koaliciju. U sličnoj mjeri polarizirani su i čelnici obiju stranaka. Nedavna razmjena uvreda služi tek kao zagrijavanje za punu eksploziju negativne kampanje koja će uslijediti u idućih nekoliko tjedana, pri čemu će se izmjenjivati visoki i niski udarci, napadati osobnost i kompetentnost, a SDP je već “napuhao” svoju hobotnicu s kojom će putovati okolo i podsjećati birače na sve one optužbe za korupciju. Kad je Mesić govorio o tome da će “svatko držati jedan resor”, uopće nije jasno koji ljudi iz kojih stranaka bi držali ključne resore. Počnimo od toga tko bi bio predsjednik Vlade, pa tko ministri financija i gospodarstva, zar bi obnovu i graditeljstvo i dalje držao Božidar Kalmeta, jedna od omiljenih SDP-ovih meta, po kojem programu bi ta Vlada radila, tko bi bio odgovoran, kako bi se predlagali i usvajali zakoni…? Slijedom Mesićeve logike da bi to bila koalicija za Europsku uniju, mogli bismo biti ironični i zaključiti da bi se usvajali samo – europski zakoni. Ostali bi čekali bolja vremena. Sasvim je jasno da bi Velika koalicija bila moguća samo ako bi bila iznuđena. Ako bi obje stranke dobile podjednaki broj mandata (iscrpivši “prirodne izvore” poput dijaspore i manjina) i ostali im samo pregovori s malim strankama. I tek u situaciji kad bi male stranke odoljele iskušenju da okuse vlast i upuste se u blefiranje s prevelikim zahtjevima (poput Čačićeva traženja premijerske pozicije) – za što su šanse otprilike ništavne – Mesić bi mogao predložiti Milanoviću i Sanaderu veliku koaliciju. Ne bi to bila baš vlada nacionalnog spasa, ali ne bi bila ni daleko od toga. Ukoliko nove izbore, poput Mesića, smatramo velikom katastrofom.S velikom koalicijom licitiralo se još dok je Ivica Račan vodio SDP i on je u nekoliko navrata odbijao tu mogućnost, ali karakterističnom retorikom koja je uvijek ostavljala “odškrinuta” vrata. “Koalicija s HDZ-om nije moguća, barem ne u ovom trenutku”, govorio je Račan pozivajući se na mogućnost da će HDZ u određenom trenutku ispuniti demokratske standarde koji bi zadovoljili SDP. U jednom trenutku signali da je SDP otvoren za Veliku koaliciju upućivani su i iz same stranke, pa čak i od ljudi koje je Račan postavio za svoje savjetnike (Pavle Kalinić), no Sanaderov način vladanja, autoritaran do krajnjih granica, zatvorio je vrata toj mogućnosti.

Tiha koalicija
HNS je u nekoliko navrata optuživao SDP da je ionako u tihoj velikoj koaliciji, da podržavaju poteze HDZ-a u nekim saborskim inicijativama (poput osnivanja saborskog istražnog povjerenstva za Radimira Čačića), ali i prilikom sklapanja Saveza za Europu, koji je Sanaderu poslužio tek kao smokvin list u očima međunarodnih promatrača. Ivo Josipović, nezavisni zastupnik s liste SDP-a, jednom je prilikom – valjda uime stranke – jasno naglasio kako bi loša strana koalicije bila “marginalizacija dijela spektra političkih stranaka i urušavanje jasnih kriterija razlikovanja različitih političkih koncepcija vođenja društva”. “Oslabio bi se parlamentarizam i umrtvio politički život”, kazao je Josipović. “Koalicija dviju najvećih stranaka i najvećih političkih oponenata oslabila bi prirodni nadzor vlasti koju jaka oporba obavlja i u interesu cijelog društva.” U ovome trenutku okolnosti se nisu bitno promijenile, premda je bilo mnogo primjedbi na SDP-ovo mlako oporbenjaštvo i na kontinuirano slabljenje političkih stranaka koje, zapravo, proživljavaju sudbinu Buridanova magarca: u ovako tijesnoj situaciji ne mogu se odlučiti kojoj bi se opciji priklonili, pa zato postojano slabe. Velika koalicija možda bi nas (ali samo možda) kratkoročno izvukla iz političke krize, ali dugoročno bi unazadila hrvatsku demokraciju i poništila barem neke izgrađene vrijednosti. A u krajnjoj liniji, Hrvatska nije ni Austrija, ni Njemačka. Premda je dobar dio njezina gospodarstva u njihovu vlasništvu.