Svrha ekonomske teorije kao i ekonomskih modela sastoji se od predviđanja ponašanja ljudi baziranoga općenito na pravilnostima u ponašanju ljudi.

Sljedbenici Smitha u svojoj neoklasičnoj ekonomskoj teoriji iz sredine 20. stoljeća naglašavaju da ljudi imaju racionalne sklonosti među ishodima i njihovim vrijednostima, da pojedinci (tvrtke) maksimiziraju korist (dobit) te da se ljudi ponašaju samostalno na osnovi potpunih i relevantnih informacija. Modeli što ih nudi ekonomija složeni su i strukturalni modeli koji predviđaju ponašanje ekonomskih subjekata na osnovi matematičkih jednadžbi i aksioma. No postavlja se pitanje jesu li ljudi kalkulatori ugode i boli koji ne reagiraju na podražaje iz okoline? Dalje, može li dovoljno velik teoretsko-ekonomski model predvidjeti sve varijable u čovjekovoj mikro- i makrookolini? Nakon što se pokazalo da je čovjek biće ograničene racionalnosti te da su ekonomski modeli nepouzdani i u disparitetu sa stvarnim ponašanjem ljudi, pokazala se potreba za deskriptivnim modelima ponašanja ljudi koji će bolje objasniti odstupanja od racionalnog tj. ekonomskog čovjeka. Ekonomisti su počeli prihvaćati situaciju da anomalije svojih modela ne mogu dugoročno ignorirati.

Formiranje očekivanja
Razvojem psihologije uma i kognitivne revolucije na čovjeka se počelo gledati kao na aktivno umno biće koje sa svojim spoznajnim sposobnostima može misliti intuitivno putem automatskog pilota štedeći svoj kognitivni kapacitet ili kontrolirano ulagati misaonu energiju u donošenje ispravne odluke i ponašanje. Krajem 20. stoljeća na granici psihologije i ekonomije počinje se razvijati nova znanstvena disciplina bihevioralna ekonomija koja se bavi načinom na koji emocije i struktura mentalnog sklopa ljudi utječu na donošenje ekonomskih odluka. Glavni fokusi istraživanja bihevioralne ekonomije su mogućnosti prosudbe vjerojatnosti događaja te izbori opcija u funkciji načina na koji su opcije predstavljene. Pri procjeni vjerojatnosti događaja ljudi nove informacije ne tumače u skladu s važnošću i u usporedbi s prijašnjim prosudbama nego se odluke često donose na osnovi informacija koje su nam u tom trenutku najbrže dostupne služeći se heuristikom dostupnosti. Npr. ako ulagač u svom portfelju ostvari znatan prihod, vjerojatno je da će njegovo daljnje ulaganje i rizik koji preuzima biti pod utjecajem sheme dobitka koja mu je aktivirana. Pod tim će utjecajem donijeti riskantnije nove odluke.

Ako osvijesti nedavni dobitak i utjecaj na odluku, može uložiti trud i pozorno procijeniti informacije. Sličan rezultat automatskog mišljenja naziva se samoispunjavajuće proročanstvo kada očekivanje o budućem ishodu utječe na ponašanje u skladu s očekivanjem. Formirajući očekivanja glede ponašanja druge osobe, ponašanje se prilagođava u skladu s tim očekivanjima te se time utječe na njihovo ostvarenje. Na tržištima kapitala ona se najčešće očituje u obliku formiranja očekivanja o promjeni cijena na tržištu. Kada tržišta i optimizam rastu, ljudi postaju nerealni optimisti i stvaraju nerealna očekivanja. Očekujući rast cijena, oni povećavaju potražnju za vrijednosnicama ili nekretninama, time povećavajući njihovu cijenu. Prilagođavajući svoje ponašanje očekivanjima utjecali su na cijenu vrijednosnica a da se stvarni fundamenti tržišta nisu promijenili. Razdoblja rasta i euforije traju dok taj osjećaj ne presuši te ljudi požele izvući svoju kapitalnu dobit. Tada se događa obrat i cijena se korigira oko realne vrijednosti. Takvi ciklusi su uobičajeni na tržištima kapitala, no njihovi ekstremi, kada cijene padnu više desetaka postotaka u jednom danu, mogu prouzročiti velike probleme ne samo ulagačima nego i općoj ekonomiji. Samoispunjavajuće proročanstvo tridesetih godina u SAD-u dovelo je do propasti tisuće banaka zbog straha i glasina o propasti ušteđevina. Iako su mnoge propale banke poslovale neetično i neodgovorno, ljudi su postali nervozni i povukli svoje ušteđevine iz banaka koje su dan prije uredno poslovale. Odgovorno upravljane banke nisu bile u mogućnosti isplatiti veliku koncentraciju potražnje za ušteđevinama jer je novac cirkulirao u zajednici kroz dugoročna ulaganja u poslovne pozajmice i slično. Donedavno “zdrave” banke su bankrotirale i ljudi su gubili životne ušteđevine. Dogodilo se proročanstvo koje se samo ispunilo, ljudi su svojim očekivanjima i ponašanjem upravo prouzročili ono čega su se najviše bojali i što ih je motiviralo na podizanje ušteđevina. Takav događaj može se objasniti i poznatim efektom krda kada se masa ljudi pod utjecajem straha ponaša kao životinjsko krdo bez realnog razloga, bježeći u sigurnost.

Čindbenik taštine
Istraživači s područja bihevioralne ekonomije pozabavili su se i averzijom i sklonošću prema riziku. Pokazalo se da ljude mnogo više boli gubitak od npr. 100 kuna nego što je ugodan dobitak od 100 kuna. Iako to nužno ne znači neracionalno odlučivanje, donositelji odluka bit će averzni prema riziku kada biraju između dobitaka te tražiti rizik kada biraju između gubitaka pokazujući time nesimetričnost pri donošenju odluka. Npr. u situaciji 1 subjektima je dano 1000 dolara uz opcije: a) 50 posto šanse za dobitkom od 1000 dolara i 50 posto šanse dobitka 0 i b) siguran dobitak 500 dolara. U situaciji 2 subjektima je dano 2000 dolara uz opciju: a) 50 posto šanse da izgube 1000 dolara i 50 posto šanse da ne izgube ništa i b) siguran gubitak 500 dolara. U prvoj situaciji 84% biraju b, dok u drugoj situaciji 69% bira b. Odgovori a ukazuju na sklonost riziku, a odgovori b na averziju prema riziku, ljudi su se spremni zadovoljiti s određenom razinom dobitka (iako mogu dobiti više) te riskirati u situaciji u kojoj je uokviren gubitak kako bi “izjednačili” gubitak. Rasprava o anomalijama koje iskrivljuju percepciju i ograničavaju pretpostavljenu racionalnost aktera ekonomskog odlučivanja gotovo je pa neograničena. Osim financijske podloge svjetska financijska kriza uvelike je rezultat i psihološkog faktora. Uzmimo samo u obzir ljudsku taštinu, želju za što većom i što bržom zaradom, nerealni optimizam i pretjerano samopouzdanje. S druge strane domino efekt koji se javio u područjima oko središta krize uvelike je određen faktorom straha i averzije prema gubitku. Alan Greenspan, poznati američki ekonomist, skovao je poznat termin iracionalni entuzijazam (eng. irrational exuberance) kako bi opisao ponašanje investitora na burzama i stvaranje spekulativnih balona.

Autorica je magistar psihologije i predavač na Zagrebačkoj školi ekonomije i managementa