Vikend, oko ponoći; salonski apartman preuređen u klub, drečavo-crveni zidovi s kojih se razaznaju posteri dobro poznatih faca, od Sid Viciousa, do Dart Vaderovih Storm Troopera. Na podiju, tijela oblivena znojem uvijaju se u ritmu elektro zvuka. DJ za miks-pultom niže provjerene klupske mantre: Legowelt, Cristopher Just, Audio Bullys, Hacker, Tiefschwartz… Ali, večeras ovo nije londonski Vauxhall, ni berlinski Kreutzberg, već Beyoglu četvrt u Istanbulu. Novootvoreni “Dirty” samo je jedan u nizu mjesta karakterističnih za noćni život ovog džinovskog grada koji je danas veći od Tokija, Lagosa i Londona, a broji više stanovnika nego što imaju Srbija, Crna Gora i Kosovo zajedno.

Vruća destinacija
Većina dešavanja odvija se upravo ovdje u Beyoglu, u zoni oko trga Taksim i pješačke avenije Ištiklal, pulsirajuće gradske vene duž koje se proteže na desetke minijaturnih ulica i sokaka, nakrcanih kafeima, restoranima, barovima, klubovima i uličnim sviračima, kao da sve u ovom gradu postoji samo zbog dobre zabave. Posljednjih nekoliko godina, u galopirajućem procesu globalizacije, Istanbul je još jednom vruća kulturna destinacija, na famoznom “raskršću svjetova”, Evrope i Azije, Istoka i Zapada. Međutim, u potrazi za zvukom autentičnog istanbulskog undergrounda, velika je vjerojatnost da ćete prvo naletjeti na Tarkana i druge hibridne melose, upakirane u konfekcijsko ruho worldmusic produkcije. Pop muzika u Turskoj iza sebe ima veoma dinamičnu tradiciju, koja je stara praktično koliko i moderna turska država. Ataturkove reforme 20-ih i 30-ih godina prošlog stoljeća koincidirale su sa pojavom jazza, a nekoliko desetljeća kasnije, službeni proces vesternizacije kulminirat će prodorom američkog rock and rolla koji će u Turskoj poprimiti specifično lokalna “anatolijska” obeležja. Erkin Koray, “prvi Turčin koji je uzeo električnu gitaru u ruke”, tokom 60-ih i 70-ih predvodio je čitav val turskih bendova koji su, naoružani wah-wah pedalama, fuzz efektima i hammond orguljama, kombinirali elemente aktualnog zapadnoevropskog rock zvuka (Pink Floyd, Deep Purple, Led Zeppelin) s bliskoistočnim melodijskim i ritmičkim strukturama, kreirajući svijet autentične turske psihodelije poznatije kao “anatolijski rock.” Ovo zlatno doba zvoncara i dugosvirajućih gitarskih solaža, okončat će se početkom osamdesetih, nakon Evrenovog vojnog puča kada u zemlji nastaje dugo razdoblje kulturne hibernacije i povratka radikalno-konzervativnim vrijednostima.

U rigidnom političkom okruženju, muzička scena se razvijala isključivo u pravcu komercijalnog turskog popa, svojevrsne preteče turbofolka, koji će se nadalje formirati u najprometnijim urbanim sredinama, Istanbulu i Ankari. Devedesetih godina, s padom željezne zavjese i liberalizacijom turske ekonomije, stvari su se počele nekako popravljati, poglavito pod utjecajem brojne turske emigracije u Evropi. Rezultat je bio sve veći broj turskih izvođača koji su se počeli pozicionirati u evropskim zemljama, Nizozemskoj, Francuskoj, Njemačkoj i Britaniji, prepuštajući lokalnu scenu malobrojnim entuzijastima. Prije nego što je osnovao Baba Zula, Murat Ertel je svirao gitaru i električni saz u grupi Zen, ključnom turskom sastavu devedesetih. Njihov album Tanbul (1997) danas stoji kao neprikosnoveni turski klasik, ploča koja svojim robusnom psihodeličnom atmosferom podseća na zvuk njemačkih krautrock pionira poput Can ili Faust. Koristeći tradicionalne instrumente kao što su bendir, saz, def i darbuka, zaogrnute slojevima suptilne elektronike, Baba Zula stvaraju moćnu fuziju bliskoistočnog folka i jamajčankog dub zvuka. Oriental-dub bio bi najkraći opis ovog benda koji uživo osim slajdova i video-projekcija na bini, uz sebe ima i trbušne plesačice. Objavili su tri albuma na istanbulskoj crossover etiketi “Doublemoon”, a na poslednja dva izdanja Psyche-belly dance music i Double Oryantal surađivali su s dub patronom Mad Proffesorom.

Autentična kultura
U vezi s pitanjem identiteta suvremene turske muzike, Ertel odgovara da je to “politički problem”. Kao i mnogi njegovi kolege, uvjeren je da u globalnoj tržišnoj ekonomiji, suvremeni Istanbul jednim dijelom gubi vezu sa svojim kulturnim korijenima. “Hollywood i MTV danas su dostupniji od autentične turske kulture. Na primjer, danas u Turskoj imamo serijske ubojice. Nikad ih ranije nismo imali.” U posljednjih nekoliko godina u Istanbulu je ponikao čitav niz grupa koji svoju inspiraciju crpe podjednako iz tradicionalnog anatolijskog roka, kao i s izvora anglo-američke popularne kulture. Ako vas zanima kako zvuče “turski Sonic Youth”, poslušajte sastav Replikas. Ova četvorka je daleko od običnog crossover benda. Dinamičan ritualno-psihodelični post-punk s albuma Koledoyuran (2000.) i Dadaruhi (2002.) osigurao im je audijenciju kod legendarnog Whartona Tiersa (Glenn Branca, Dinosaur Jr, White Zombie, Sonic Youth) koji se prihvatio produciranja njihove posljednje ploče, Avaz (2005.) za etiketu “Doublemoon”. Replikas su prvi gitarski bend iz Turske koji je stekao ozbiljnu međunarodnu reputaciju, albumi im se distribuiraju u Evropi i Americi, a članke o njima između ostalih, pisali su i Village Voice i Wire. Replikas su u izvjesnom smislu, već “veterani” istanbulskog zvuka, baš kao i Nekropsi, bend koji je nedavno, poslije desetogodišnje studijske pauze, objavio svoj istoimeni, drugi album, organski industrial stampedo, negdje na pola puta između King Crimson i Nine Inch Nails. Svojom kipućom energijom i strašću, Replikas i Nekropsi dostojno nastavljaju tradiciju turske psihodelije i anatolijskog rocka, otvarajući prostor za indie newcomere kao što su Grangulez, Ayuka, Sakin, Kim Ki O, Geist Im Glas, Kirik Cizgi… Po pravilu, većina ovdašnjih bendova svoje karijere počela je nastupajući u klubu “Peyote”. Ovaj klub je od svog osnivanja 1998. do danas, za svakog pravovjernog rock hodočasnika u Istanbulu ostao ključna noćna destinacija. Peyote je upravo ono što mnogim evropskim gradovima nedostaje: rock klub koji je u isto vreme bar, diskoteka i koncertna sala. Ali ne očekujte ovdje masovnu zabavu, sveukupno, u cijeli klub ne može stati više od 400 ljudi. U prizemlju, minimalistički stiliziran crno-crveni interijer gotovo bez ijednog detalja, osim golemog postera za novi album Replikas i masivnog šanka koji vas poziva da prionete na ispijanje Efesa iz velike boce uz zvučnike iz kojih probijaju LCD Soundsystem, Mu, Les Georges Leningrad, Joakim, Volga Select i srodni arsenal.

U trenutku kada ulijeće u klimaks svog elektronskog seta, DJ će vas prošetati kroz red Stoogesa i Velvet Underground, taman toliko da vas podsjeti na koncert koji upravo počinje na gornjem katu. Replikas i Nekropsi su svoje karijere počeli upravo ovdje, u maloj koncertnoj sali koja jedva može primiti više od stotinu ljudi. Oba benda i dalje redovno sviraju na istom ovom mjestu, i to po nekoliko puta godišnje. Uopće, teško da ćete pronaći ijedan značajan turski sastav koji nije nastupao u ovom klubu. Pored Peyotea, tu su i nezaobilazni “Babylon” i “Indigo”, koji se mogu pohvaliti impresivnom listom skorašnjih nastupa: Ratatat, Client, Alek Empire, The Egg, Pan Sonic, DJ Krush, Cobra Killer, Amon Tobin, Captain Comatose, Kim Hiorthoy, Luke Vibert, Burnt Friedman, Nomukazu Takemura, Four Tet, Lali Puna, Mouse On Mars, Princess Superstar… Usprkos činjenici da afirmirana imena turske elektronike (Onur Ozer, Tolga Fidan) za sada mahom rade u inozemstvu, puneći berlinske i londonske klubove zauzvrat, u Istanbulu se pomalja nova generacija turskog zvuka, ovoga puta po provjerenim, ‘do it yourself’ kanonima. Uz nova manja mjesta kao što su “Dirty” i “Dogzstar”, lokalni producenti i DJ-evi napokon imaju svoje relativno stalne rezidencijalne prostore. Bora Baskan a.k.a Ventochild, predstavlja jednu od najinteresantnijih pojava u ovom svjetlu. Svoj drugi po redu album, eklektičku sintezu Implant Electronique objavio je u zajedničkom izdanju turske CD-R etikete “Plastic Zombie” i američkog nezavisnog on-line izdavača “Roil Noise”. Osim glazbom, bavi se i dizajnom i ilustracijom. Nažalost, ovakvi i slični autori još uvek su u Istanbulu izuzetak. U zemlji koja je u procijepu između neo-liberalne globalizacije i nacionalizma, oružane diktature i građanske demokracije, pitanje autentične, kritički nastrojene pop-kulture postaje kompleksno i polivalentno. “2/5 BZ” je one man show turskog dekonstrukcionista Serhata Koksala koji se još od sredine devedesetih bavi najrazličitijim vrstama urbanog art terorizma: grafiti, performansi, mikstejpovi, video-kolaži, fanzini, piratska CD izdanja… Opisujući svoju produkciju kao “belly dance punk”, “electro folk” i “grime-oriental core”, u kombinaciji tradicionalnih zvukova od klasične otomanske muzike do najgoreg trasha, preko semplova iz turskih filmova b i c produkcije, govora političara i folk zvijezda, 2/5 BZ predstavlja svojevrsan dadaistički odgovor na današnju ideološku uvjetovanost politike, kulture i masovnih medija. Koksalov projekat No Turistik No Egzotik možda i najbolje oslikava kaotičnu atmosferu modernog Istanbula, podsjećajući da postoji nešto što se zove višeznačnost, da je kultura dinamična, promjenljiva i fluidna, i da u vremenu u kojem se mnogobrojni glasovi međusobno guše i počinju zvučati kao jedan, postoji glas koji se ne može ugušiti, a to je autentični “krik pobune”.
(Vukša Veličković, B92.net, priredio I. Vukić)

Vrata za upoznavanje

1. Crossing the bridge: The Sound of Istanbul
Proslavljeni dokumentarac Fatiha Akina iz 2005. učinio je za popularizaciju turske kulture isto što i Wendersov Buena Vista Social Club svojevremeno za Kubu. Narator Alex Hacke iz legendarnih Einsturzende Neubauten iz perspektive stranca upoznaje se s turskom muzikom, njenom raskošnom i slavnom prošlošću, kao i njenim aktualnim, suvremenim tokovima. Baba Zula, Replikas, Orient Expressions, Sezen Aksu, Selim Sesler, Aynur Dogan, Orhan Gencesbay i naravno, istanbulski hip-hop guru, Ceza.

2. V.A. – Hava Narghile Vol.1 (Dionysus, 2001)
Odlična kolekcija turske psihodelije i garažnog zvuka 60ihi 70ih. Erkin Koray, Cem Karaca, Mogollar, Baris Manco, i drugi. Saznajte više o “Hava Narghile” na Last.fm

Građevinski sektor

Energija sunca za održivu gradnju

Pokreni nešto svoje

Kako biti dobar roditelj u vremenu digitalizacije i umjetne inteligencije?

3. Mustafa Ozkent – Genclik Ile Elele (B-music/Finders Keepers)
Originalno objavljen 1973, legendarni album s majmunom na omotu nedavno je doživio svoje reizdanje. Poslušajte kako zvuče američki rhythm&blues, rock’n’pop i jazz-folk na anatolijski način.

4. Radar festival, Solar Beach, Istanbul
Najveći međunarodni muzički festival u Istanbulu. Ovogodišnji line up činili su Marylin Manson, James, Groove Armada, The Rapture, Cocorosie, Jamie Lidell, Booka Shade, Ellen Allien & Apparat, Scsi-9, Radio Slave, Replikas, Baba Zula, Gevende, Dandadadan, Sakin, Grangulez…