Vladimir Putin bio je sve ono što ruska revolucija nije bila. Nikada nije jasno iskazivao nikakve političke stavove i najveću odanost gajio je prema KGB-u. Jedna od najvećih ironija ruske revolucije bila je da ju je ugrabio Putin, a da je njega odabrao Jeljcin. Kao i kod svih velikih političara, njegova je najveća kvaliteta bila u tome da je mogao navesti ljude da ga podcjenjuju. Druga njegova vještina bila je u dodvoravanju pretpostavljenima. Zagonetno je kako je taj nezanimljivi mediokritet sumnjive reputacije toliko napredovao da je postao ruski predsjednik. Njegov uspon signalizirao je da je s ruskom demokratskom revolucijom završeno i da je zemlja ušla u razdoblje postrevolucionarne stabilizacije kada su građani umorni od politike i nisu željeli ništa drugo osim mira i gospodarskog razvoja.

Ulazak u Kremlj
Jedino čime se Putin mogao pohvaliti bilo je mjesto prvoga zamjenika gradonačelnika Sankt Peterburga 1991./92., u vrijeme demokratskoga gradonačelnika Anatolija Sobčaka. Nakon što je Sobčak u svibnju 1996. izgubio na izborima za gradonačelnika, Putin nije imao drugog izbora nego preseliti se u Moskvu. Povezao se s Pavelom Borodinom, moćnim kremaljskim upraviteljem imovine i Jeljcinovim drugom u piću, kojega je pratila reputacija osobito korumpiranog dužnosnika. Borodin je uzeo Putina za svojega zamjenika. Klebnikov je zabilježio: “Borodinov je ured bio oličenje korumpriranosti Jeljcinove vlasti.” Od 1999. švicarski su ga tužitelji tražili zbog mita od 25 milijuna dolara povezanog s obnovom Kremlja. Putinu je pomogao da uđe u Kremlj i Aleksej Kudrin, još jedan prvi zamjenik gradonačelnika Sankt Peterburga u Sobčakovu mandatu. U Uredu predsjednika Putina je zapazio i počeo cijeniti Jumašov, šef Jeljcinova osoblja od 1997. godine. Jumašov je upoznao Putina s Berezovskim. Velik skok u karijeri Putin je ostvario kada ga je Jeljcin u srpnju 1998. unaprijedio u predsjednika Savezne službe sigurnosti (FSB). Putin je imao dvije osobine koje su privukle Jeljcina i “obitelj”: bio je odan i čvrst. Lojalnost je pokazao i time što je ostao uz Sobčaka do zadnjeg časa. Početkom 1999. tužitelj general Jurij Skuratov istraživao je korumpiranost Jeljcinove “obitelji” i otvorio nekoliko slučajeva, uključujući i jedan protiv Berezovskog. Kada je ORT Berezovskog uzvratio emitirajući videosnimku gologa Skuratova u zagrljaju dviju prostitutki, Putin je javno posvjedočio da je snimka autentična.

Ulazak u Kremlj
Jedino čime se Putin mogao pohvaliti bilo je mjesto prvoga zamjenika gradonačelnika Sankt Peterburga 1991./92., u vrijeme demokratskoga gradonačelnika Anatolija Sobčaka. Nakon što je Sobčak u svibnju 1996. izgubio na izborima za gradonačelnika, Putin nije imao drugog izbora nego preseliti se u Moskvu. Povezao se s Pavelom Borodinom, moćnim kremaljskim upraviteljem imovine i Jeljcinovim drugom u piću, kojega je pratila reputacija osobito korumpiranog dužnosnika. Borodin je uzeo Putina za svojega zamjenika. Klebnikov je zabilježio: “Borodinov je ured bio oličenje korumpriranosti Jeljcinove vlasti.” Od 1999. švicarski su ga tužitelji tražili zbog mita od 25 milijuna dolara povezanog s obnovom Kremlja. Putinu je pomogao da uđe u Kremlj i Aleksej Kudrin, još jedan prvi zamjenik gradonačelnika Sankt Peterburga u Sobčakovu mandatu. U Uredu predsjednika Putina je zapazio i počeo cijeniti Jumašov, šef Jeljcinova osoblja od 1997. godine. Jumašov je upoznao Putina s Berezovskim. Velik skok u karijeri Putin je ostvario kada ga je Jeljcin u srpnju 1998. unaprijedio u predsjednika Savezne službe sigurnosti (FSB). Putin je imao dvije osobine koje su privukle Jeljcina i “obitelj”: bio je odan i čvrst. Lojalnost je pokazao i time što je ostao uz Sobčaka do zadnjeg časa. Početkom 1999. tužitelj general Jurij Skuratov istraživao je korumpiranost Jeljcinove “obitelji” i otvorio nekoliko slučajeva, uključujući i jedan protiv Berezovskog. Kada je ORT Berezovskog uzvratio emitirajući videosnimku gologa Skuratova u zagrljaju dviju prostitutki, Putin je javno posvjedočio da je snimka autentična.

Dokazao je Jeljcinu svoju odanost i nepokolebljivost. Pet je osoba izabralo Putina: Jumašov, Tatjana, Berezovski, Abramovič i Vološin, jezgra “obitelji”. Nasuprot njima Čubajs je očajnički pokušao sačuvati Stepašina. U svojim memoarima, za koje se držalo da ih je kao skriveni autor većinom napisao Jumašov, Jeljcin je iznio sljedeće neuvjerljive tvrdnje: “Što sam bolje upoznavao Putina, to sam bio jače uvjeren da je on spajao izvanrednu posvećenost demokraciji i tržišnim reformama, kao i nepokolebljivo domoljublje… Putin je bio čovjek mojih nada. Bio je osoba kojoj sam vjerovao, kojoj sam mogao povjeriti zemlju.” Te bi rečenice mogle značiti da je Putin bio sposoban stvoriti o sebi dojam koji su ljudi željeli vidjeti, no posljednjih godinu i pol dana na mjestu predsjednika Jeljcin je bio tako bolestan da je većinu odluka umjesto njega donosila njegova “obitelj”. Putinovo je podrijetlo neuobičajeno, bez ikakvih zanimljivih epizoda i zapravo je zastrašujuće. Dok su mnogi Gorbačovljevi i Jeljcinovi rođaci stradali pod Staljinovom represijom, Putinov je djed bio kuhar u jednoj od Staljinovih dača, što je bilo radno mjesto u NKVD-u. U Drugom svjetskom ratu Putinov je otac služio u ozloglašenim NKVD-ovim postrojbama koje su ubijale sovjetske vojnike ako nisu napredovali dovoljno brzo.

Poslovne prilike
Putin je bio jedino dijete ostarjelih, krutih i siromašnih roditelja koji su svoj stan u Lenjingradu dijelili s još nekoliko obitelji. Odrastao je kao polukriminalni ulični huligan koji nije bio primljen čak ni u pionire članovi kojih su bila gotovo sva sovjetska djeca. Kao student Putin je bio osrednji. Njegova najviša stremljenja bila su da se priključi KGB-u, što je i učinio čim je brže mogao. Na poslu je sudjelovao u progonu lenjingradskih disidenata i špijuniranju inozemnih posjetitelja, što je s guštom opisao u knjizi svojih intervjua First Person. Putin se ničim nije istaknuo u KGB-u. Nije bio poslan na zahtjevni Zapad, nego u Istočnu Njemačku, pa čak i tamo je bio bačen u zabit Dresdena. Nakon šest godina provedenih u službi bez ikakvih većih zasluga bio je raspoređen u pričuvu samo kao potpukovnik, što je gotovo ravno neuspjehu. No kad se vratio u svoj rodni grad, Putin je povukao dva majstorska poteza. Prvo se obratio svojem bivšem profesoru na Lenjingradskom državnom sveučilištu Anatoliju Sobčaku koji će biti izabran za demokratskoga gradonačelnika Sankt Peterburga. Putin je napredovao sa Sobčakom i postao prvi zamjenik gradonačelnika Sankt Peterburga od 1991. do 1996. godine. Drugo, Putin je dobro iskoristio mnoge poslovne prilike u najvećem ruskom lučkom gradu nakon sloma komunizma. Njegovo područje odgovornosti kao prvog zamjenika gradonačelnika – inozemna trgovina i izravna strana ulaganja – bila su među najkorumpiranijima u ruskoj prijestolnici kriminala. Istaknuta liberalna političarka Sankt Peterburga Marina Salije istraživala je kako je Putin 1992. dao dozvole za izvoz nafte, drva, metala i ostale robe vrijedne 92 milijuna dolara u zamjenu za uvoz hrane, navodeći teške zloporabe. Njezino izvješće nikada nije postalo dostupno javnosti, a Salijeva je nestala iz javnog života. Prema podacima finske vlade Putin je kao zamjenik gradonačelnika u pet godina putovao u Finsku 60 do 70 puta, a Finci su istraživali njegovu povezanost s organiziranim kriminalom u finskom gradu Turku.

Najveća pogreška
I švedski i finski poslovni ljudi žalili su se da Putin istiskuje njihove kompanije iz poslova, ponajviše pomoću bezakonja porezne policije, u korist poduzeća s kojima je Putin bio u prijateljskim odnosima. Nekolicina njegovih bliskih suradnika radila je u luci Sankt Peterburga za koju se smatralo da je pod kontrolom tambovske skupine, dominirajuće mafije u gradu. Po svemu sudeći, ona se stopila s gradskom upravom. Nekolicina stranaca bila je iznenađena što je Putin obavio svoj posao ne tražeći mito, što je bilo neobično za službenika njegova ranga, ali se činilo da se posebno posvećuje krupnim poslovima. Putinu nikada nije bilo suđeno zbog korupcije, ali nije ni bilo kojem drugom ruskom dužnosniku koji je dosegnuo visoke položaje. Kad je odabrao Putina za svoga nasljednika, Jeljcin je učinio vjerojatno najveću pogrešku. U onoj mjeri u kojoj je tu odluku donio sam, Jeljcin se vjerojatno vodio odanošću svojoj obitelji i sposobnošću da pobijedi na izborima. Činilo se da Putinov svjetonazor potpada pod Jeljcinov, no kako će Jeljcin zakašnjelo shvatiti kada u mirovini malo prizdravi, vrijednosti koje je Putin gajio bile su upravo suprotne njegovim.

(Kraj)

O autoru

Održivo upravljanje kulturnim prostorom

Nova inovacija na tvrđavama: Šibenik predvodi digitalnu renesansu baštine

Novi standard

Eccos i Petrokemija – digitalna transformacija kamionskog prometa

Anders Aslund, znanstveni istraživač Instituta za međunarodnu ekonomiju Peterson u Washingtonu, jedan je od vodećih svjetskih stručnjaka za gospodarstva u tranziciji, osobito Rusiju. Nakon karijere diplomata, od 1991. do 1994., bio je inozemni savjetnik ruske i ukrajinske vlade te predsjednik Kirgistana. Hrabro je 1989. predvidio propast Sovjetskog Saveza u svojoj knjizi “Gorbačovljeva bitka za ekonomsku reformu”. Jedan je od osnivača Stockholmskog instituta za tranzicijska gospodarstva, a doktorat je obranio na oxfordskom sveučilištu.