Država je iz političkih razloga bila prisiljena ići u dražbe za gotovinu, no Rusi nisu imali novaca.

Tako se Rusija vratila svojoj početnoj dilemi: previše poduzeća koje treba prodati i premala potražnja utemeljena na stvarnom novcu. A mnoga od tih poduzeća nije politički bilo moguće prodati strancima. Vladin proračunski deficit i dalje je bio ozbiljan problem, a na privatizaciju se sve češće gledalo kao na njegovo rješenje. Inicijativu je 1995. pokrenuo Potanin. Predložio je zamjenu dionica za državni dug. Osnovao je konzorcij ruskih komercijalnih banaka koji je okupio šest vodećih banaka oligarha. Oni su ruskoj vladi gladnoj novca ponudili dvije milijarde dolara kredita na jednu godinu, za čiji povrat bi vlada jamčila pologom (kolateralom) u krupnim vlasničkim udjelima u nekima od najboljih ruskih kompanija. Banke bi upravljale tim poduzećima kroz zakladu, i ako država za godinu dana ne bi vratila kredite, banke bi dobile pravo da prodaju založene dionice, ponajprije same sebi. Službeno je objavljena namjera da banke sudjeluju na dražbama nudeći najveći kredit za svaku kompaniju. Jeljcin je 31. kolovoza 1995. potpisao predsjedničku uredbu, a dražbe su održane tijekom studenoga i prosinca 1995.

Dražbe dionica
O predstojećim dražbama dionica za državne dugove razgovarao sam sa Čubajsom u studenome 1995. Njegov je prvenstveni cilj bio nastaviti s privatizacijom, a to je bila jedina moguća opcija. Žudio je za tim da makne kriminalne državne direktore koji su sprečavali bilo kakav napredak i gajio je velike nade u ruske nove krupne biznismene. Međutim, bio je prisiljen učiniti im dva ustupka: dražbe nisu bile otvorene za strance i cijene su dionica nužno bile vrlo niske. Uvjeravao me da će aukcije biti otvorene za sve ruske suparnike, ali ni to se nije dogodilo…Oligarsi nisu bili ni liberali ni reformatori. Svoj novac zaradili su na rentijerstvu, oportunizmu i bezobzirnosti. Racionalno opravdanje za shemu “dionice za kredite” bilo je da će oligarsi držati poduzeća u skrbništvu na jednu godinu. Tek nakon predsjedničkih izbora sredinom 1996. oligarsima je trebalo biti dopušteno da dionice otkupe. Te su privatizacije bile sredstvo za povezivanje donkihotskih oligarha s Jeljcinom na dolazećim predsjedničkim izborima. Vlada se branila da su dražbe dionica za potraživanja od države donijeli državi prihod veći od milijarde dolara. Niti jedna druga privatizacija nije generirala tako velik prihod proračuna. Potanin je odbacio prigovore da je kupio Norilsk Nikal prejeftino: “A koliko uopće na tržištu vrijedi tvrtka sa zajamčenim gubicima, milijardama dolara u fiksnom kapitalu i prodaji, ali s mnogim godinama negativnog novčanog toka u iznosima od nekoliko desetaka milijuna dolara?” Hodorkovski je rekao Chrystiji Freeland: “Te kompanije vlada uopće nije mogla prodati jer su njima upravljali moćni direktori.”Na početku su se oligarsi morali boriti da steknu kontrolu nad svojom novom imovinom jer ih stari menadžeri nisu htjeli prepustiti dobrovoljno. Mnoge su dionice bile raspršene i trebalo je neko vrijeme da se vlasnički paketi objedine. Oligarsi su to dijelom učinili tako da su “razvodnili” vlasničke udjele manjinskih dioničara, a dijelom tako što su nastavili crpiti dobit iz kompanija uz pomoć transfernih cijena. No do 1999. započela je izvanredna obnova, koju su zabilježili Andrei Shleifer i Daniel Treisman: “Od 1996. do 2001. profiti prije oporezivanja Jukosa, Sibnjefta i Norilsk Nikla realno su porasli, redom, za 36, 10 i 5 puta” Tržišna kapitalizacija Jukosa i Sibnjefta povećala se realno za 30 puta. Suprotno čestim optužbama da su se oligarsi odali potkradanju svojih tvrtki, vrijednost njihove imovine poslije 1999. silno se povećala. Jukosova se imovina od 1998. do 2002. utrostručila, dok se otuđivanje sredstava iz Gazproma nastavilo.

Obnova naftne proizvodnje
Jukos i Sibnjeft predvodili su spektakularnu obnovu ruske proizvodnje nafte. Do 2000. Jukos je na godinu plaćao po šest milijardi dolara poreza, što je više nego što bi država dobila da je kompaniju 1995. prodala na međunarodnoj dražbi. Za Jukos je bilo moguće dobiti najviše pet milijardi, kolika je bila tržišna vrijednost Menatepova udjela u kolovozu 1997. godine, nakon što je burza kapitala porasla za pet puta. Oligarsima je upućivan prigovor da ništa ne znaju o vođenju industrije, no oni su ljude s potrebnim vještinama i znanjem doveli izvana. Da bi sredili financije angažirali su međunarodne revizorske kuće. Angažirali su američke naftne servisne kompanije Schlumberger i Halliburton da poboljšaju tehniku eksploatacije na ruskim naftnim poljima. Međunarodni konzultanti za menadžment pomogli su im da svoje kompanije dovedu u red. Da se zaštite od kriminalaca oligarsi su formirali vlastite zaštitarske postrojbe. Dakako, uspjeh nikada nije bio zajamčen: naftna kompanija Sidanko otišla je u bankrot, što puno govori o komercijalnim rizicima s kojima se suočila.

Banke kasnije propale
Deset godina nakon privatizacija dionica u zamjenu za kredite teško je razumjeti zašto su one tako uzburkale emocije. Naposljetku samo su tri važne kompanije promijenile upravu i sve su postale zapanjujućim primjerima uspješna industrijskog restrukturiranja. I obratno, samo su se tri istaknute oligarhijske skupine okoristile, a shema dionice-za-dugove nije ih učinila oligarsima jer su kao takvi već bili poznati. Sve banke oligarha koje su bile uključene u taj posao zapravo su bankrotirale i iščezle. Ruski privatizacijski planovi nikada nisu bili zamišljeni da budu moralni ili egalitarni, nego da budu funkcionalni, da privatiziraju i stvore sposobne vlasnike. A prodaja dionica za državne dugove učinila je upravo to. Teško da se i jedna privatizacijska shema u svjetskoj povijesti može pohvaliti tako velikim ekonomskim uspjehom. Zamjena dionica za dugove označila je prekretnicu. Privatna poduzeća već su bila pokazala svoju nadmoć nad državnim vlasništvom. Sada su novi oligarsi preuzeli vodstvo od direktora državnih tvrtki. U očima zapada i ruskih liberala Čubajs i njegovi reformatori izgubili su svoje političko djevičanstvo. Pozornica je bila postavljena za predsjedničke izbore 1996. Oligarsi i reformatori ujedinit će se protiv komunista, ali komunisti će voditi kampanju protiv privatizacije ustrajnije nego ikada do tada…

(Nastavlja se u sljedećem broju)

O autoru

Anders Aslund, znanstveni istraživač iz Instituta za međunarodnu ekonomiju Peterson u Washingtonu, jedan je od vodećih svjetskih stručnjaka za gospodarstva u tranziciji, osobito Rusiju. Nakon karijere diplomata, od 1991. do 1994. bio je inozemni savjetnik ruske vlade, ukrajinske vlade i predsjednika Kirgistana. Hrabro je 1989. predvidio propast Sovjetskog Saveza u svojoj knjizi “Gorbačovljeva bitka za ekonomsku reformu”. Jedan je od osnivača Stockholmskog instituta za tranzicijska gospodarstva, a doktorat je obranio na Oxfordskom sveučilištu.

Održivo upravljanje kulturnim prostorom

Nova inovacija na tvrđavama: Šibenik predvodi digitalnu renesansu baštine

Novi standard

Eccos i Petrokemija – digitalna transformacija kamionskog prometa