Svakako najprepoznatljivije, a i među najduhovitijim domaćim televizijskim reklamama su one za Karlovačko pivo, kojima su već tri godine protagonisti glumci Krešimir Mikić, Leon Lučev i Bojan Navojec. U središtu je tih reklama humor, koji se ne naslanja, kako to obično kod nas biva s oglašavanjem pivske industrije, ni na kakav mačistički ili rodoljubni stereotip, već štoviše, vrlo često ih ismijava. Iza svih tih reklama redateljski stoji Bruno Anković, koji je u zadnjih sedam godina koliko se tim poslom bavi snimio tristotinjak reklama – od onih za velike domaće i inozemne klijente do onih u humanitarne svrhe i za to dobio niz strukovnih nagrada.

Prema kojim kriterijima odlučujete hoćete li raditi reklamu ili nećete?
Prvi i osnovni kriterij mi je za što se radi reklama. Kada je riječ o nečem što je u tolikoj mjeri medijski zastupljeno kao što su reklame, kojima se ljudi bombardiraju, trebalo bi imati svijest o tome što se radi. Ne znam koliko u tome uspijevam, ali pokušavam biti odgovoran i ne reklamiram ono što smatram štetnim ili što ne podržavam, kao što su cigarete ili nafta. Isto tako ne radim ni za političke stranke iako sam jednom snimio reklamu za kampanju HSS-a, u onim godinama kada je bilo važno da dođe do političkih promjena, ali to više ne bih ponovio. Drugi kriterij je da imam slobodu, ne samo redateljsku, već da mogu i intervenirati u scenarij, razigrati ga ili improvizirati na snimanju. Kvaliteta scenarija je važna, biram one koji su inovativniji, pomalo ironični, ‘drugačiji’, ali to nije uvijek moguće. Isto tako, važno mi je s kim surađujem, koja agencija stoji iza projekta i nastojim raditi s ljudima s kojima se razumijem.

Niste u reklamama zazirali od parodiranja na nizu polja, pa i onih osjetljivih kao što su vjersko, političko, regionalno ili rodno. Postoji li neka tema s kojom se ne biste usudili igrati?
Mislim da ne postoji ništa čemu bi se trebalo isključivo ozbiljno prilaziti i da se humoru ili parodiji može sve podvrgnuti, pogotovo danas. Monthy Python je to radio još prije trideset godina. Jedina mi je ograda da ne ismijavam nešto što je izvan našeg kulturološkog okvira, što znači da se, na primjer, ne bih ‘petljao’ u druge religije.

Koliko je teško uvjeriti naručitelje da pristanu na takav tip reklama?
Jako je mnogo konzervativnih naručitelja, koji čak ni u profesionalnom smislu ne vide prednost takvog tipa reklamiranja, onog koji ima neki odmak, kojim se nešto propituje. Ili onih koji se u marketinškim odjelima autocenzuriraju zbog straha od direktora. Ali onda brzo shvatite da s takvim naručiteljima neće biti ništa od posla.

Je li ta konzervativnost naručitelja razlog zbog kojega većina reklama izgleda kao sa stranica IKEA-ina kataloga, dakle vrlo srednjostrujaški, ili je tome razlog konzervativnost sredine kojoj se reklamama obraća?
Ne smatram da je ono što reklame projiciraju ogledalo našeg svijeta, već prije ideje koju oni koji reklame naručuju imaju o tom svijetu, odnosno o publici. Čak bih rekao da je naša, hrvatska sredina poprilično napredovala, da se otvorila, da više nije tako konzervativna, ali da reklame ne prate tu promjenu. Još se uvijek previše vodi računa o tome što bi bilo ispravno, a što ne bi i zbog toga se igra na sigurnu kartu sa slikom uglađene, sretne obitelji. Rijetki se usuđuju riskirati iako se pokazalo da ljudi najbolje prihvaćaju reklame koje su u nekom odmaku od te srednje struje. Ipak, moram reći da se u zadnjih pet-šest godina oglašivačka industrija dosta promijenila na bolje i da je lakše progurati neke ideje. Najvažnije je da oni koji se oglašavaju vjeruju profesionalcima i da im puste da naprave posao najbolje što znaju. U tom je smislu na neki način čak prednost raditi u Hrvatskoj. Kada sam snimao reklame u inozemstvu, dočekali su me već gotovi diktati kako što mora biti i posao se sveo praktički na samu realizaciju. Na primjer, reklama koju smo radili za Tuborg za svjetsko tržište u nekoliko se zemalja testirala prije nego što je finalizirana, i to tako da su se pratile neuronske reakcije gledatelja i ovisno o tome se reklama mijenjala posebno za svaku zemlju. Radilo se o promjenama desetinki sekunde, što sigurno nije moglo imati bitnog utjecaja na gledatelje, ali oni su htjeli potpuno kontrolirani proizvod. Kod nas je to ipak na humanijem nivou.

Biste li se složili s definicijom reklamiranja kao znanosti zaustavljanja ljudske inteligencije dovoljno dugo da se izvuče novac?
Pa bih, iako pokušavam raditi reklame koje nisu takve ili koje se ne iscrpljuju samo u tome. Recimo, s Karlovačkim pivom smo se poigravali s mitovima koji su u korijenu hrvatskog društva umjesto da smo ih iskoristili kako bi se uz njihovu pomoć nešto prodalo. Čini mi se da to ipak nije zaglupljivanje, a možda se i varam.