Ili je na djelu globalno zatopljenje, ili se led počeo topiti pri nižoj temperaturi. Budući da se zakoni fizike zasad nisu promijenili, led se i dalje topi kod nula stupnjeva Celzija, što znači da temperatura na Zemlji raste. A čovjek u tome igra zapaženu ulogu. Tom se zaključku većine znanstvenika još odupire šačica buntovnika, među kojima je najagilniji Britanac David Bellamy. Čovjek kojeg tko zna zašto zovu “jednim od vodećih stručnjaka za okoliš” tvrdi da Sporazum iz Kyjota vrijedi samo kao toaletni papir, jer nema nikakvog općeg zatopljenja, a ako ga i ima, za njega nije kriv čovjek.

Više od desetljeća, osporavatelji klimatskih promjena su u defenzivi, prisiljeni na povlačenje pod teretom znanstvenih dokaza. Preko deset tisuća znanstvenika suglasno je da je prosječna temperatura u porastu, a da tu pojavu uzrokuje ljudska aktivnost. Nasuprot njima stoji desetak znanstvenika, kojima međutim industrijalci i njihove marionete političari pridaju nesrazmjerno velik značaj, jer govore ono što oni žele čuti. “Smatram da je globalno zatopljenje uglavnom prirodan fenomen i da je svijet u opasnosti da potroši zapanjujuće količine novca na ispravljanje nečega što se ne da ispraviti, a što uostalom nije ni potrebno”, mantra je koju ponavlja Bellamy, na oduševljenje tajkuna, koji ne mogu pojmiti nužnost usporavanja stope stjecanja bogatstva radi banalnosti kao što je očuvanje života kakav poznajemo. Na primjedbe da se arktički ledeni pokrov stanjio za 50% unazad 30 godina, da su devedesete bile najtoplije razdoblje tisućljeća i da nivo ugljičnog dioksida ustrajno raste, oporbenjaci odgovaraju vrlo znanstveno: “sve je to slučajnost”. Kažu da klimatske promjene nisu dramatične kao i da nema dokaza za ljudsku ulogu u njima. Izdaju priopćenja koja financiraju korporacije i čija je svrha stvoriti dojam da se radi o ravnopravnoj raspravi o fenomenu o kojemu ne postoji suglasnost znanstvenika. Tvrde da su mišljenja 2500 vodećih klimatologa koji surađuju s Ujedinjenim narodima “namještena”.

Ljudska krivnja? Nego što!
Kakvim se argumentima služe u želji da razbiju navodnu zabludu o globalnom zatopljenju? Za početak, navode da se klimatske promjene odvijaju prirodnim putem u sporim ciklusima tijekim više tisućljeća, te da je pretenciozno od ljudi umišljati si da bilo koji njihov čin ima utjecaja na prirodne procese. Neki upozoravaju da prirodna, ciklička odstupanja u Zemljinoj orbiti povremeno mijenjaju Zemljinu izloženost Sunčevim zrakama. No, takva pojava ne može objasniti sadašnji trend zatopljenja, jer se porast ili pad temperature zbog orbitalnih odstupanja odvijaju tijekom više stoljeća, a ne unutar manje od jednog stoljeća. Drugi britanski klimatolog, Geoff Jenkins, ima o tome drugačije mišljenje od Bellamyja: “Ugljični dioksid jedan je od ključnih faktora. Opće je poznato da postoji efekt staklenika. Ugljik i vodena para u atmosferi zadržavaju toplinu i zagrijavaju Zemljinu površinu. To su osnove znanosti. Ako se poveća količina jednog od tih sastojaka, u ovom slučaju ugljika, pojačat će se efekt staklenika. Zadržat će se više topline i temperatura će i dalje rasti”, napominje. “Svi znaju da nivo ugljičnog dioksida raste još od Industrijske revolucije pa nije jasno zašto netko dovodi u pitanje ljudsku ulogu u globalnom zatopljenju”, komentira Jenkins, koji je pozvao svog kolegu da mu propći podatak da je nivo CO2 u atmosferi danas viši neki ikad u proteklih 400.000 godina. Sastanak dvojice suparnika nije urodio plodom. – “Čini mi se da ne razumije temeljne znanstvene dokaze”, rekao je Jenkins. Drugi argument osporavatelja globalnog zatopljenja je da klimatolozi naprosto lažu, jer u potrazi za čim većim dotacijama za istraživanja krivotvore podatke. Što su mračnija njihova predviđanja, to će više novca izmusti od vlada, vele oporbenjaci. Ni ovaj argument nema smisla, jer i Bushova je administracija financirala brojna istraživanja koja su dokazala opseg i uzroke klimatskih promjena. A Bushovu se desničarsku i pro-tajkunsku administraciju nikako ne može optužiti da žudi za dokazima o globalnom zatopljenju. Suprotno, baš su proizvođači plina i nafte ti koji nude sredstva onim istraživačima koji su voljni zanijekati da je ljudski faktor odgovoran za klimatske promjene.

Rekordan toplinski val
Skeptici napadaju i same klimatologe, ukazujući na navodna proturječja u njihovim predviđanjima unazad 35 godina. U sedamdesetima su klimatolozi upozoravali na mogući nadolazak ledenog doba, a sad govore o zatopljenju – ne znači li to da ne znaju o čemu se radi? Ni ovaj argument ne stoji, jer je u sedamdesetima tek manjina znanstvenika vjerovala da je pronašla slabašne dokaze o mogućem dugoročnom nastupu ledenog doba, dok danas velika većina čvrsto stoji iza tvrdnje da je globalno i ljudski uzrokovano zatopljenje u tijeku te da bi posljedice mogle biti strašne. Sada se više ne radi o djelomičnim i nejasnim pokazateljima, već o uvjerljivim dokazima. Međuvladina radna grupa o klimatskim promjenama (IPCC), koja djeluje pri Ujedinjenim narodima, poručuje da nas u idućih stotinjak godina čeka veći porast temperature nego onaj koji se dogodio od zadnjeg ledenog doba do danas. Takva bi nagla promjena mogla jače i brže utjecati na ljudsku civilizaciju nego bilo koja druga pojava unazad 10.000 godina, pa čak i uzrokovati klimatski holokaust. Ova usporedba nije pretjerana, znajući da je od posljedica toplinskog vala 2003. u Europi umrlo 25.000 ljudi, te da bi u ratovima za kopno do kojih dođe zbog podizanja nivoa mora mogli izginuti milijuni – ako odmah ne promijenimo način na koji živimo.

Činjenice o globalnom zatopljenju

Evo ključnih podataka o promjenama koje se događaju, o njihovim uzrocima i izglednim posljedicama po naš planet.

Je li globalno zatopljenje stvarno?
Da. Prosječna temperatura je od 1880. porasla za 0,8 stupnjeva Celzija, a stopa zatopljenja se ubrzavala zadnjih desetljeća. Prema brojnim klimatskim istraživanjima, zadnja dva desetljeća bila su najtoplija u proteklih nekoliko tisućljeća.

Gdje je učinak zatopljenja najjači?
Najviše se porast temperature osjeća u arktičkom pojasu, čega su bolno svjesni polarni medvjedi i njihovi susjedi. Prosječne temperature u Aljasci, zapadnoj Kanadi i istočnoj Rusiji porasle su dvaput više od svjetskog prosjeka, objavljeno je u izvještaju o Procjeni klimatskog utjecaja na arktički pojas dovršenom 2004. Arktički led se brzo topi te bi sadašnjim ritmom topljenja ovo područje moglo ostati bez leda već u ljeto 2040.

Budućnost bez dima

Iza kulisa 1.500 znanstvenika: Kako nastaju proizvodi koji mijenjaju duhansku industriju

Visoka razina logističke zrelosti

Logistika kao motor rasta: konkurentska prednost danas se gradi u lancu opskrbe

Kakve su promjene na drugim područjima?
Glečeri i vječni snijeg tope se i u južnijim krajevima. Primjerice, u Glečerskom nacionalnom parku u Montani prije 100 godina bilo je 150 glečera, a danas ih je ostalo 27. Na sjevernoj polutki, snijeg se počinje topiti tjedan dana ranije nego prije pola stoljeća, a led se hvata tjedan dana kasnije. Ni tropske zone nisu pošteđene. Koraljni grebeni, koji su vrlo osjetljivi i na male oscilacije temperature vode, unazad 11 godina pojačano odumiru u procesu zvanom izbjeljivanje. U nekim je područjima uočeno da je izbjeljivanje pretrpjelo čak sedam desetina svih koraljnih grebena, a stručnjaci predviđaju njihov daljnji pomor u idućim desetljećima.

Koje su još posljedice globalnog zatopljenja?
Povećana učestalost i intenzitet drastičnih vremenskih pojava kao što su šumski požari, valovi vrućine i snažne tropske oluje također su, prema nekim stručnjacima, posljedice zatopljenja uzrokovanog ljudskom rukom.

Uzrokuju li ljudi zatopljenje?
Vrlo vjerojatno, poručila je Međuvladina radna grupa za klimatske promjene u izvještaju iz 2009. U izvještaju, utemeljenom na radu 2500 znanstvenika iz 130 zemalja, zaključeno je da je ljudski faktor odgovoran za veći dio planetarnog zatopljenja koje se dogodilo u zadnje vrijeme.

Koji ljudski postupci nanose najviše štete?
Ljudi u atmosferu ispuštaju više stakleničkih plinova nego što ih biljke i mora mogu upiti.
Industrijalizacija, uništavanje šuma i zagađenje najznačajniji su faktori povećanja atmosferske koncentracije stakleničkih plinova ugljičnog dioksida, dušičnog oksida i metana. Ovi plinovi ostaju u atmosferi godinama nakon što su u nju ispušteni, što znači da ni trenutni prekid njihova ispuštanja ne bi trenutno doveo do prekida procesa globalnog zatopljavanja.

Što nam predstoji?
Izvještaj Međuvladine radne grupe za klimatske promjene iz 2007. naveo je da globalno zatopljavanje prijeti velikim nestašicama hrane i vode, pomorom biljnih i životinjskih vrsta, prirodnim katastrofama te gubitkom kopnenog staništa zbog porasta nivoa mora. Ledene se naslage tope širom svijeta, dolijevajući vodu u more. Do kraja 21. stoljeća mora bi mogla porasti za između 18 i 59 cm, a već i porast od samo 10 cm preplavio bi mnoge otoke i priobalna područja jugoistočne Azije. Trenutno oko 100 milijuna ljudi živi unutar jednog metra od sadašnjeg prosječnog nivoa mora, a još mnogo više stotina milijuna obitava u ranjivim područjima. Preplavljivanje sadašnjih nastanjenih područja dovelo bi do masovnog iseljavanja ljudi u unutrašnjost, što bi neizostavno dovelo do ratova između onih koji su izgubili dom i onih na čije područje bi se žrtve poplave željele doseliti. Ratovi bi mogli izbiti i unutar iste zemlje i između susjednih zemalja, ovisno o izbjegličkim tokovima. Osim za golo kopno, oružani bi sukobi prijetili i oko pitke vode, hrane i energenata. Razorni uragani, suše, toplinski valovi i požari proširit će se i na ona područja planeta koja su dosad bila uglavnom pošteđena tih pojava. Širenje pustinja moglo bi izazvati glad u mnogim dosad plodnim krajevima. Više od milijun biljnih i životinjskih vrsta moglo bi izumrijeti zbog uništenja ili drastične promjene okoliša.

Zatopljenje će zalediti Europu?

Paradoksalno, u dijelu svijeta zatopljenje bi moglo uzrokovati mini-ledeno doba. Ova je pojava izgledna zbog krhkog mehanizma koji upravlja toplom Golfskom strujom, nositeljicom blage klime u sjeverozapadnu Europu. Golfska je struja tijek tople vode koja se kreće po površini Atlantika od tropskih širina prema sjeveru. Ta topla struja pruža sjevernoj i sjeverozapadnoj Europi znatno ugodniju klimu od one koja vlada na istoj geografskoj širini u Americi i Aziji. Budući da je topla voda lakša od hladne, Golfska struja dugo ostaje na površini oceana i ponire prema dnu tek kad se ohladi, negdje oko 80 stupnjeva sjeverne širine, do kad je već zagrijala sjeverozapadni dio našeg kontinenta. No, topljenje arktičkog leda ugrožava ovaj mehanizam dolijevanjem slatke vode sa sjevera. Slatka je voda lakša od slane, te bi mogla prekriti Golfsku struju i gurnuti je prema dnu na znatno južnijoj točki, što bi zatvorilo “radijatore” Velikoj Britaniji, Nizozemskoj, Danskoj i Norveškoj. Po najmračnijim predviđanjima, “zaslađivanje” sjevernog Atlantika snizilo bi temperaturu na kritičnim područjima za pet do 10 stupnjeva Celzija, što bi izazvalo gospodarsku katastrofu. Ne samo da bi brojne poljoprivredne kulture izumrle, a životinje počele bježati na jug, već bi i potrošnja energije usmjerena na grijanje porasla toliko da bi standard u danas najbogatijim zemljama svijeta pao ispod nivoa tranzicijskih zemalja.