Prema prošlogodišnjim podacima koje je objavio Državni zavod za statistiku, u Hrvatskoj je u prošloj godini bilo svega 18,2 posto djece u dobi od jedne do tri godine obuhvaćeno programima predškolskog odgoja. Od ukupnog broja djece u dobi od tri do pet godina njih 37,4 je išlo u vrtiće, dok je 44,4 posto onih u dobi od pet do sedam godina obuhvaćeno predškolskim programima. O djeci koja nisu dio ovih statistika najčešće se brinu ili roditelji, i to uglavnom majke, rođaci, odnosno popularni “baka servis” ili netko blizak obitelji, a nemali broj djece prepušten je na skrb dadiljama. I dok je za neke to velika dilema, za druge je poprilično jednostavna stvar. Oni najčešće imaju na raspolaganju člana obitelji, baku ili djeda ili nekog drugog jako bliskog obitelji, tko će objeručke prihvatiti skrb o najmlađem članu. Sigurnost koju takva kombinacija pruža ne treba uopće opisivati, no u određenom trenutku kod većine se pojavljuju tri problema: kako se nositi s nesuglasicama u odgoju, kako riješiti problem plaćanja troškova djeteta te kako najkvalitetnije organizirati aktivnosti za dijete.

Za i protiv
Sonja Pribela-Hodap, profesorica psihologije i članica Udruge “Roda” kao primjer prvog problema navodi odvikavanje od pelena, kada roditelj misli da s tim treba pričekati, a baka drži da je pravo vrijeme upravo sad, argumentirajući to tako da je ona odgojila nekoliko djece i da valjda zna najbolje. Drugi problem koji se često javlja je pitanje pokrivanja troškova djeteta. Bake unuke najčešće čuvaju besplatno, a roditelj se može početi osjećati krivima jer se njezin ionako skroman kućni budžet dodatno opteretio. Baka se može neko vrijeme nositi sa situacijom povećanih troškova, ali često to izaziva nezadovoljstvo koje zna utjecati na međusobni odnos. Treća je stvar što djecu najčešće čuvaju osobe u godinama i, premda su to osobe prepune ljubavi, često nemaju toliko energije koliko malo dijete zahtijeva. Pripreme obroka, hranjenje, presvlačenje i oblačenje, odlasci u šetnju, igre s loptom, ljuljačke, klackalice… sve to u potpunosti iscrpljuje stariju osobu, dok mali gegavac ima još puno energije, a to treba imati na umu pri donošenju odluke tko će čuvati dijete dok roditelj radi, ističe psihologica S. Pribela-Hodap. Jaslice i vrtići su vrlo dobra opcija za sve roditelje koji žele stalnu skrb o svom djetetu jer se tamo neće dogoditi da se, primjerice, zbog bolesti nema tko brinuti o vašem mališanu. “Te su institucije također pod stalnom pod kontrolom inspekcija i trebaju zadovoljavati standarde opremljenosti, zdravstvene zaštite i prehrane te sigurnosne mjere za boravak djece. Tamo se djeci nudi velik broj edukativnih materijala i poticaja, pružaju mogućnosti za socijalizaciju djeteta, a unatoč povećanju cijena u zagrebačkim vrtićima još su cjenovno prihvatljiviji od dadilja”, objašnjava S. Pribela-Hodap. No skrb u institucijama ima i svoju lošu stranu, dodaje. U vrtićima i jaslicama u velikim mjestima teško je naći mjesto, samo je u Zagrebu prošle jeseni neupisano ostalo između 2000 i 2500 djece. “U jaslicama je teško pratiti ritam svakoga pojedinog djeteta, nameće im se utvrđena rutina poput određenog vremena za jelo, spavanje i izlaske, a i radno vrijeme jaslica je striktno određeno. Ako je i roditelju radno vrijeme takvo, onda s time nema problema, ali ako je njegovo radno vrijeme rastezljiv pojam, onda će biti problema”, napominje S. Pribela-Hodap, dodavši da je dijete tamo stalno izloženo virusima i bakterijama druge djece.

(Profi) dadilje
Što se tiče dadilja, i one imaju svoje razloge za i protiv. Dobra strana dadilja je što dijete ostaje i boravi u svom domu, što je za mnoge roditelje idealan oblik skrbi o djetetu, posebice ako su u tu kombinaciju uključena braća i sestre pa se ne odvajaju. Poštivaju se sve rutine koje je dijete uspostavilo, vrijeme čuvanja je fleksibilnije, a čuvanje se ne prekida u slučaju prehlade ili neke blaže viroze djeteta. “No dobru i kvalitetnu dadilju, osobu od povjerenja, doista je teško naći. Nadalje, dijete izvan vrtića nema mnogo prilika za druženje s vršnjacima, kao ni za igru u specifičnim, njemu prilagođenim prostorima. Uza sve to u slučaju bolesti ili puta dadilje roditelji ostaju bez skrbi za dijete, a nije nevažna ni činjenica da je cijena jedne dadilje, posebice ako je još i zadužena za kuhanje i pospremanje stana, veća od cijene jaslica ili vrtića”, napomenula je S. Pribela-Hodap.No unatoč nedostacima Hrvatskoj nedostaje dadilja. Svijest o tome konačno je došla i do Hrvatskog zavoda za zapošljavanje koji je, u suradnji s lokalnim pučkim učilištima, pokrenulo program prekvalifikacija nezaposlenih žena za posao dadilje. Takav program ima i Pučko otvoreno učilište Zagreb. Kako kaže Sonja Vrbas, voditeljica tog programa, učilište ima verificiran program za dadilje od 2004. godine. Obuka traje 560 sati, odnosno šest mjeseci, a interes je velik. “Uvjeti za upis su vrlo rigorozni. Tražimo minimalno završenu srednju školu, psihičko i fizičko zdravlje, motivaciju za rad s djecom i naravno puno slobodnog vremena za svakodnevnu nastavu. Program se sastoji od nastavnih sadržaja kao što je njega djece, osnovna zdravstvena zaštita djece, njihova psihosocijalna obilježja, obiteljski odgoj i suradnja s roditeljima, rad s djecom s posebnim potrebama te s darovitom djecom i drugo. Da na našem tržištu nedostaje takav profil radne snage, znam pouzdano jer nas svakodnevno zovu potencijalni poslodavci i pitaju možemo li koga preporučiti”, napominje S. Vrbas.

Pomoć na internetu
Da je dobru dadilju doista teško pronaći, potvrđuje i Danijel Tuškan, mladi otac čije dijete 2009. nije upalo u vrtić. “Bio sam jednostavno primoran potražiti dadilju i tada sam shvatio da je to težak posao jer u eri modernih komunikacija na internetu nije bilo objedinjenog mjesta za potragu idealne tete čuvarice. I tada mi je sinula ideja, pokrenuti web-stranicu koja bi bila upravo spona između roditelja i dadilja. Tako je u svega nekoliko mjeseci u veljači prošle godine nastao portal dadilje.net koji je dosad okupio oko tisuću dadilja i roditelja“, prisjeća se Tuškan, dodavši da su dojmovi odlični s obje strane. ”Portal, doduše, ne provjerava točnost navoda dadilja koje traže posao, preporuke i kvalifikacije su nešto što svaki roditelj treba provjeriti sam. No isto tako mi od portala nemamo nikakvu financijsku korist, jedino sam se povodio problemom s kojim sam se i sâm svojevremeno suočio”, zaključuje Tuškan.

Idealna kombinacija – obiteljski servis

Jasmina Pecotić i Rudi
U čuvanju jedanaestomjesečnog Rudija, sina Jasmine Pecotić, voditeljice komunikacija u Citroënu Hrvatska, izmjenju se njegov tata i djed. Jasmina, koja se na posao vratila šest mjeseci nakon poroda, ima sreću što joj je obitelj mogla uskočiti kada je bilo najpotrebnije. “Prije podne Rudija čuva njegov tata, a poslije podne djed, inače moj tata, umirovljeni profesor matematike i fizike. Prema potrebi navrati i moja mama, ali ona je još u radnom odnosu”, ističe Jasmina, dodavši da je ta opcija čuvanje u krugu uske obitelji dolazila u obzir jer je Rudi još jako mali i nemoćan. “Nismo ga htjeli ostaviti nepoznatoj osobi, a kako jako držimo do obiteljskih vrijednosti, ovo je idealna kombinacija i za Rudija i za nas”, kaže Jasmina, dodavši kako razmišljaju da Rudi ne krene u jaslice barem još godinu dana.

Oduvijek sam bila za vrtić

Lidija Štefica i Ivona
Ivona, koja će u svibnju napuniti šest godina, u vrtić je krenula sa 16 mjeseci, prisjeća se njezina majka Lidija Štefica iz Hrvatske banke za obnovu i razvoj. “Jako se brzo naviknula na vrtić i od samog početka nije bilo nikakvih problema, ni s odvajanjem ni s ostajanjem. Kako sam i sama imala iskustvo čuvanja kod bake, oduvijek sam za svoje dijete željela da ide u vrtić kako bi upoznalo drugu djecu i naučilo se s njima igrati. Ja sam se oduvijek osjećala zakinutom za te kreativne događaje iz djetinjstva jer sam odmah uletjela u školske klupe”, kaže Lidija. Zadovoljna je jer Ivona rano stječe samostalne navike, ali se također suočava sa stresnim situacijama i uči ih prebroditi bez podrške roditelja.

Budućnost bez dima

Iza kulisa 1.500 znanstvenika: Kako nastaju proizvodi koji mijenjaju duhansku industriju

softverska platforma

70 % organizacija imalo je sigurnosni incident zbog ispisa – što rade pogrešno

Naš izbor – teta čuvarica

Anamaria Todorić i Kosta
Anamaria Todorić, izvršna urednica u 24 sata, na posao se vratila devet mjeseci nakon poroda. Prvo je njezina sada već četrnaestomjesečnoga Kostu čuvao tata Emil koji je radio u popodnevnim satima. “To je funkcioniralo jedno vrijeme, no sada imamo tetu čuvaricu i jako smo zadovoljni”, kaže Anamaria koja je dadilju našla preko foruma Udruge “Roda”. “Nisam morala puno tražiti jer curu koja mi se javila znam preko sestre. Ona je studentica Ekonomskog fakulteta, ali ima preporuke drugih obitelji kod kojih je čuvala djecu i jako sam zadovoljna i mirna jer znam da je Kosta u dobrim rukama”, kaže Anamaria, dodavši kako dadilju plaća po dogovoru 25 kuna po satu.