Da je automobil nužna potreba smatra većina hrvatskih građana. Malo tko na posjedovanje barem jednog automobila gleda kao luksuz, već kao nasušnu potrebu koja je neophodna u ovo moderno doba. No, automobil je ujedno i potpuno neisplativa investicija. Onog trenutka kada kupac svog novog limenog ljubimca izveze iz autosalona, nepovratno gubi barem 15 posto uložene vrijednosti. Što se više novca uloži u automobil, više se i gubi jer vrjedniji automobili više gube na cijeni, pa se već za nekoliko godina može računati tek na povrat 50 posto uloženog iznosa. Unatoč tome, sve se više hrvatskih građana odlučuje na kupnju novog automobila. Prošla godina bila je rekordna po broju novih registriranih automobila u Hrvatskoj – zabilježeno je 78.775 novoregistriranih automomobila te godine što je 8.234 vozila više nego godinu dana ranije, odnosno 11,7 posto. Takvi podaci govore da hrvatski građani u sve većem broju obnavljaju svoj vozni park. Sve se češće odlučuju za kupovinu novog automobila umjesto rabljenih “mačaka u vreći”. Ukupno je u prošloj godini bilo registrirano 1,8 milijuna vozila u Hrvatskoj, od čega je oko 1,4 milijuna bilo osobnih automobila, što znači da dva od pet hrvatskih građana imaju vozilo.

Statusni simbol
Dok jedan dio ljudi kupuje automobil kako bi olakšalo svakodnevicu (najčešće tek prividno), postoji i onaj sloj kojem automobil služi kao statusni simbol. Nije rijedak slučaj da poslovni ljudi kupuju skupocjene automobile koji im u pravilu ne trebaju, ali otvoreno priznaju da su im takva vozila potrebna zbog ostavljanja utiska na poslovne partnere. I na stranicama naših novina imali smo priče ljudi koji skupocjene automobile drže u garaži, a provozaju ih tek kad idu na poslovni sastanak, kako bi i na taj način pokazali da im u poslu dobro ide. No, htjeli mi priznati ili ne, automobil je jedna od najgorih mogućih investicija. Ne postoji način da se na kupovini automobila zaradi, osim ako se ne radi o ljudima koji žive od toga da traže jeftine ili karambolirane automobile, malo ih “ušminkaju” i preprodaju naivnim kupcima. Padu cijene automobila treba dodati čitav niz dodatnih troškova koji slijede uz to. Većina hrvatskih građana novi automobil kupuje na kredit ili leasing, što dodatno poskupljuje čitav posao. Iako su možda stanovnici ruralnih sredina osuđeni na osobne automobile jer im javni prijevoz nije dovoljan za zadovoljenje svih dnevnih potreba, stanovnicima većih gradova to teško može biti izgovor. Primjerice, stanovnici Zagreba i prigradskih naselja mogu se koristiti tramvajem, autobusom i prigradskom željeznicom, odnosno javnim gradskim prijevozom koji funkcionira sasvim zadovoljavajuće. Takav način prijevoza lišit će korisnike svih briga oko parkiranja kojeg kronično nedostaje u centru grada, ali i računa za parkiranje koji znaju biti iznimno skupi. U samom centru grada ili kraj pojedinih središta koja privlače veći broj ljudi naplaćuje se parking po 16 kuna za sat vremena. Greške se skupo plaćaju: neplaćanje parkinga u gradu košta 250 kuna, zaboravljanje produživanja parkiranja 150 kuna, 250 kuna stoji samo dolazak “pauka”, a premještanje vozila 500 kuna, pa onda još slijedi kazna policije, naknada za čuvanje vozila…

U prilog činjenici da se osobno vozilo u razvijenim gradovima zapravo ne isplati imati govore i podaci o troškovima. Primjerice, novi automobil vrijedan stotinjak tisuća kuna kupljen na četverogodišnju otplatu u konačnici će koštati barem 30 posto više. Mjesečna rata iznosi nešto više od 2000 kuna. Tome treba pridodati troškove osiguranja (godišnje oko 3000 kuna), što mjesečno iznosi još oko 250 kuna. Dodatno osiguranje od posljedica nesreće, što je često uvjet za kredit, iznosi oko 1400 kuna, odnosno mjesečno oko 115 kuna. Tehnički pregled i redovan godišnji servis neka budu 1500 kuna godišnje, odnosno mjesečno oko 125 kuna. Uzmimo da ovaj naš automobil prosječno troši osam litara bezolovnog benzina i da godišnje prijeđe 15.000 kilometara, mjesečni trošak za gorivo će biti nešto više od 1000 kuna. Tu bi trebalo uračunati i dodatne troškove zbog kvarova koji bi godišnje mogli biti oko 1500 kuna, odnosno mjesečno 125 kuna. Sve više vozača odlučuje se dodatno uštedjeti ugradnjom plinske instalacije čime troškovi pogonskog goriva padaju za 50 posto. No i ugradnja instalacije košta, u prosjeku između 12 i 15 tisuća kuna. Tome treba pridodati dodatne troškove prilikom registracije vozila (dodatnih 550 kuna) kao i oko 1000 kuna prilikom atesta. Dakle, prosječan automobil vlasnika mjesečno stoji oko tri i pol tisuće kuna, a odlučite li se za plinsku instalaciju iznos se povećava. Najskuplja mjesečna karta za korištenje tramvaja, autobusa i HŽ-a u Gradu Zagrebu stoji 231 kunu, što znači da građaninu “pješaku” ostaje još više od 3000 kuna mjesečno da se poveze taksijem kada god mu je to potrebno.

Auto ili taksi
Prosječna gradska vožnja taksijem stoji između 50 i 70 kuna, što znači da čak i kada bi se svakog dana po jednom vozili taksijem, uštedio bi se solidan iznos. Ako imate sreću da stanujete u Rijeci, automobil vam nije potreban. U tom gradu odnedavno djeluje nekolicina taksista čiji će korisnici vožnju do pet kilometara platiti manje od 10 kuna. Riječani tako imaju još manje razloga za kupnju automobila, no ipak ih kupuju. Krešimir Sever, predsjednik Nezavisnih hrvatskih sindikata, jedan je od rijetkih javnih osoba koji ne posjeduje automobil. Štoviše, Sever nema niti vozačku dozvolu. “Većinu poslova obavljam javnim prijevozom ili jednostavno pješice. Dosad doista nisam osjetio potrebu da položim vozački ispit i kupim sebi automobil iako me na to često nagovara većina mojih prijatelja i suradnika”, kaže Sever, dodajući da nema nikakve predrasude prema automobilu, ali da mu jednostavno odgovara ovakav način gradskog prometovanja. “U mom poslu korištenje javnog prijevoza je zapravo prednost jer tada sretnem puno ljudi koji imaju nekakav stav o onome što radim. Često mi se obraćaju sa svojim problemima i otvore mi oči o nekim stvarima o kojima možda ranije nisam razmišljao”, kaže Sever koji često zna zakasniti na sastanke upravo zbog razgovora sa suputnicima u tramvaju. “Kada gledam koliko se kolege muče s parkiranjem čini mi se da sam unutar samog grada daleko slobodniji na ovaj način. U puno stvari automobil može biti zapravo zapreka”, smatra Sever. Doduše, on jednom ili dvaput mjesečno sjedne i u taksi, no nikada ne uzima novac od Sindikata za taj trošak. “Naravno da na put do primjerice Siska ne mogu pješice, pa se na neka službena putovanja često povezem s kolegama, ali nije mi problem ni putovati vlakom ili autobusom”, kaže Sever. Slično razmišlja i Zorislav Antun Petrović, predsjednik hrvatskog Transparency Internationala koji, doduše, ima automobil, ali se po gradu kreće isključivo javnim prijevozom ili na biciklu. “Automobil mi posluži kada moram otputovati izvan grada, no u svakodnevnog životu zapravo ga ne koristim”, kaže Petrović kojeg se u gradu često može vidjeti na biciklu. Među pješacima, biciklistima ili jednostavno osobama koje ne žele baciti novac na automobil ima i jako puno novinara što je neobično obzirom da je brzina često sastavni dio njihovog radnog dana. Ako je suditi po njihovom primjeru, bez automobila se može sasvim pristojno funkcionirati i u današnjem brzom životnom ritmu. A usto se mjesečno štedi značajan iznos koji se može potrošiti na neki pametniji luksuz ili ga jednostavno uložiti u nešto pametnije.

Europa bez automobila

Dok u Hrvatskoj broj automobila raste iz godine u godinu, Europa bilježi drukčije trendove. U Danskoj 30 posto obitelji uopće nema osobni automobil, a u nizozemskom Groningenu 48 posto stanovnika biciklom ide na posao, dok se 60 posto svih putovanja odvija na biciklima. Stockholm je uvođenjem poreza na vožnju gradskim središtem u vrijeme gužvi smanjio promet za četvrtinu. U cijeloj Nizozemskoj biciklom se obavi 27 posto svog prometa, a u Njemačkoj 12 posto. U Münchenu se biciklom odvija 36 posto svih putovanju, a slično je i u Amsterdamu.