Očita promjena klime, sve skuplja fosilna goriva i svakim danom jača s(a)vijest građana o potrebi razvijanja čistijih energija dovela je do oživljavanja planiranja i gradnje nuklearnih elektrana diljem svijeta. Pozive na povratak cijepanju atoma uputila je lani i Međunarodna agencija za energetiku u čijem se izvještaju ističe kako vlade svijeta glasače moraju uvjeriti da je nuklearna energija siguran i neophodan alat za ostvarivanje nacionalnih ciljeva u postizanju sigurne energetske opskrbe. Taj poziv je, inače, IEA uputila prvi puta u svoje 32 godine postojanja, a odluku je čelništvo energetske organizacije opravdalo potrebom za djelovanjem prije nego Zemlja stigne do točke s koje nema povratka. Naravno, na području sigurnosti opskrbe energijom i globalnih klimatskih promjena jer trenutno države svijeta koriste energetski model koji je osjetljiv, skup i koji zagađuje.

Golema ulaganja
Osim toga u izvješću Međunarodne agencije za energiju piše kako je cilj pripremanje boljeg alternativnog modela, koji vodi korištenju čistijeg, sigurnijeg i jeftinijeg energetskog sustava. Prema kalkulaciji IEA, do 2030. godine potreba za ulaganjem u energetiku bit će najmanje 3000 milijardi eura na globalnoj razini. Do istog ili sličnog zaključka poput ovog svjetske energetske organizacije, već je došlo nekoliko zemalja diljem svijeta koje su počele planirati izgradnju novih nuklearnih elektrana. Među prvim državama je Velika Britanija koja je najavila masovnu nuklearizaciju unatoč strahu kako bi nuklearna postrojenja mogla biti metom terorističkih napada. No prevladala je želja za smanjenjem ovisnosti o uvozu energenata, bez obzira na žestoke reakcije udruga za zaštitu okoliša i protivnika ove inicijative. Nakon nekoliko mjeseci rasprava i špekulacija, britanska vlada potvrdila je svoj prijašnji plan koji bi trebao u idućim desetljećima smanjiti pretjeranu ovisnost Londona o uvozu energenata. Istaknuto je kako je potrebno uspostaviti ravnotežu između energetske efikasnosti i smanjenja ovisnosti o uvozu, s jedne strane, te sprječavanja zagađenja koje dovodi do globalnog zatopljenja, s druge strane. Doduše, Blairova vlada nije precizirala koliko će nuklearki biti sagrađeno idućih godina, no većina komentatora smatra da je riječ o šest novih postrojenja u čiju će se gradnju uključiti privatni sektor koji će sudjelovati financiranjem i vođenjem poslova. Što se tiče samog zaokreta vezanog uz nuklearnu energiju, do njega je došlo nakon što su objavljene procjene da će Velika Britanija do 2025. godine uvoziti 90 posto zemnog plina, a u ta iduća dva desetljeća Britanci će morati zatvoriti svih dvanaest sadašnjih nuklearki od kojih dobivaju 20 posto ukupne energije te termoelektrane na ugljen od kojih u britanska kućanstva dolazi trećina potrebne energije.

Jedan od problema za Britaniju je i provedena liberalizacija elektroenergetskog tržišta čime je većina distributera struje i plina prodana inozemnim kompanijama. Britanci su prvi krenuli u deregulaciju ovog sektora, kojeg primjerice Francuska i Španjolska grčevito brane upravo zbog mogućih nestašica i prilične neizvjesnosti. Nesigurnost donosi i ovisnost Europe o ruskom plinu i odlukama kompanije Gazprom.Pitanje liberalizacije energetskog sektora u Europskoj uniji, čija je provedba najavljena za ovu godinu, otvorila je ključno, po mnogima najteže rješivo pitanje o kojem će ovisiti daljnje funkcioniranje EU-a. Sve su učestalije intervencije vlada koje sprječavaju inozemna preuzimanja domaćih kompanija, u tzv. strateškim sektorima, kojih je svakim danom sve više. I dok čelnici Unije teško pronalaze zajednički jezik o inozemnim akvizicijama, svi se slažu da je enregetika ključna za veću produktivnost i konkurentnost europske ekonomije. Jedna od najjačih poluga “nuklearnog uskrsnuća” je Njemačka. Vlada na čelu s kancelarkom Angelom Merkel, zabrinuta zbog visokog stupnja energetske ovisnosti svoje zemlje, planira predstaviti nacrt nacionalne energetske strategije koji bi trebao osigurati stabilnost opskrbe energijom i u slučaju dobavljačke krize. Vladina energetska strategija svojevrsan je odgovor na sve glasnije i upornije kritike stručnjaka, ali i pojedinih političara, zbog izostanka sigurnosnog elementa u svim dosadašnjim pristupima njemačkoj energetskoj problematici. Najžešći politički sukobi se, zbog jakog domaćeg ekološkog lobija, očekuju na polju upravljanja domaćom nuklearnom energijom. Bivša njemačka koalicijska socijaldemokratska i zelena vlada pod vodstvom Gerharda Schrödera 2000. godine donijela je kontroverzni plan postupnog gašenja svih 19 nuklearnih elektrana do 2021. Prema tom planu, koji je još uvijek na snazi, već su ugašene dvije najstarije nuklearke. Iako njemačke nuklearne elektrane proizvode oko 30 posto ukupne domaće električne energije, u ovo vrijeme sve skupljih i oskudnijih izvora energije čini se nepromišljeno gasiti i one najmodernije i potpuno sigurne reaktore.

Ovisnost o nafti
Kancelarka Merkel prošle je godine odustala od revizije plana gašenja nuklearki, međutim, sada sve veći broj političara vodeće koalicije vrši javni pritisak za promjenu Schröderova plana. Ipak, postoje i oni suprotna mišljenja poput SPD-ova ministra okoliša Sigmara Gabriela, koji tvrdi da nuklearke nemaju budućnost jer su svjetske zalihe urana gotovo potpuno iscrpljene. I najveća svjetska sila, Sjedinjene Države uključila se u raspravu o prednostima nuklearne energije. I to ponajprije u sklopu razmatranja o alternativama uvoznoj nafti. Zagovornici kažu da je nuklearna energija “čista i sigurna”, dok protivnici tvrde da problemi sigurnosti i odlaganja nuklearnog otpada uveliko pretežu nad njezinim prednostima. U Sjedinjenim Državama, rade 103 nuklearna reaktora, a predsjednik George W. Bush, u sklopu svog energetskog plana, već duže vrijeme poziva da se poveća udio nuklearne energije u cjelokupnoj proizvodnji električne energije. Osim njega, i pristaše nuklearne energije kažu da bi ona mogla smanjiti američku ovisnost o inozemnoj nafti. S druge strane, protivnici tvrde kako otvaranje novih nuklearki neće znatnije smanjiti potrošnju nafte jer se nafta koristi kao gorivo samo za proizvodnju 1,2 posto električne energije u SAD. Nuklearna energija ne koristi se za pogon automobila, što je najveći izvor potrošnje nafte u Americi, dok nafta nije značajan čimbenik potrošnje električne energije.Drugo sporno pitanje je ekološki učinak nuklearnih elektrana za koje jedni tvrde kako su sigurnije za okoliš od drugih tipova elektrana, posebice od onih koje kao gorivo koriste ugljen jer nuklearna elektrana ne stvara kisele kiše ni smog, ne izaziva globalno zatopljavanje. Protivnici nuklearne energije ukazuju na mogućnost nesreća, podsjećajući na nesreću na otoku Tri milje 1979., te na katastrofu u Čornobilju 1986. Stručnjaci, pak, odgovaraju da je čornobiljski reaktor bio konstrukcijski nestabilan, te da takvi reaktori ne postoje u zapadnom svijetu. Štoviše, nuklearne elektrane u zapadnim zemljama imaju vrlo kvalitetnu sigurnosnu infrastrukturu. Neki protivnici nuklearnih elektrana govore o drugim, mnogo zlokobnijim rizicima vezanim uz nuklearnu energiju.

Krajem prošle godine i šest arapskih država javno je kazalo kako žele nuklearna postrojenja, što znači da su se u utrku za nuklearkama uključile sve arapske države osim Sirije. Na taj su se potez odlučili Saudijska Arabija, Ujedinjeni Arapski Emirati, Alžir, Maroko, Tunis i Egipat, nakon što međunarodna zajednica nije uspjela zaustaviti Irance u razvoju nukleranog programa. To znači da bi za koju godinu gotovo sve države jedne od najnestabilnijih regija svijeta, od Perzijskog zaljeva preko Bliskog istoka i sjeverne Afrike, imale nuklearno oružje. Londonski dnevnik je do te informacije došao iz Međunarodne agencije za nuklearnu energiju (IAEA). Odluka arapskih zemalja znači promjenu u dosadašnjoj politici u regiji koja se temeljila na Bliskom i Srednjem istoku bez nuklearnog oružja, a u tom području svijeta samo Izrael ima nuklearno naoružanje. Iako godinama te zemlje nisu iskazivale interes za razvijanje ni civilnih nuklearnih postrojenja, danas kada je Teheran blizu stvaranja atomskog oružja, i druge države žele razvijati nuklearne programe, što im dopuštaju međunarodni zakoni. No ta promjena mišljenja zabrinula je ne samo IAEA-u već i druge države izvan regije iako zemlje poput država Magreba ili Egipta imaju mnogo razloga za kretanje u razvoj nuklearnih programa. Danas naime plaćaju visoke cijene za energente što opterećuje njihova nacionalna gospodarstva. Analitičari su uvjereni da glavni razlog za promjenu politike prema nuklearnom pitanju leži u Iranu koji unatoč prijetnjama sankacijama nastavlja obogaćivati uran.

Nuklearni holding
Osim najava pokretanja nuklearnih programa, Saudijska Arabija, Egipat, Maroko i Alžir pokazali su i velik interes za razvijanje nuklearne energije kako bi brže i lakše sagradili nove pogone za desalinaciju vode koja troše velike količine električne energije. Prema pisanju bliskoistočnog ekonomskog časopisa MEED koji je prenio izjavu Tomihiroa Taniguchija, zamjenika glavnog direktora Međunarodne agencije za atomsku energiju, IAEA je već održala preliminarne razgovore s tim vladama i obećala im ponuditi pomoć u skladu s programom za tehničko savjetovanje u provođenju studije za elektrane. I posljednje u nizu vezano uz novi uzlet nuklearne energije dogodio se početkom ovog tjedna kada je Moskva po uzoru na Gazprom utemeljila nuklearni holding Atomprom čime je nakon okrupnjavanja i konsolidacije industrije nafte i plina, pa proizvodnje oružja i avioindustrije, u Ruskoj Federaciji nastavljen proces podržavljenja industrijskih sektora.

Nastanak Atoproma dovest će do snažnih kritika Sjedinenih Država jer prodaja nuklearne tehnologije zemljama poput Irana neće biti dobrohotno shvaćena u Washingtonu. Tako je Moskva morala istrpjeti kritike prodaje nuklearnog goriva za iransku elektranu Bušer u ožujku prošle godine. A Rusi planiraju Teheranu sagraditi još pet reaktora. Interes za nuklearna postrojenja posljednjih nekoliko godina je zaživio i u siromašnim afričkim zemljama kojima bi gradnja elektrana pomogla zakrpati energetske rupe. Da je tome tako shvatili su i iz Međunarodne atomske agencije koja namjerava afričkim zemljama pomoći u civilnom korištenju atomske energije. To se odnosi na primjenu u medicini, primjerice u borbi protiv malarije i AIDS-a, u poljodjelstvu kod proizvodnje pamuka, ali i u proizvodnji električne struje. Time žele ukloniti kronični manjak energije na afričkom kontinentu jer, istraživanja pokazuju da sjevernoafričke zemlje troše prosječno 17 puta manje energije nego industrijske zemlje. A kod zemalja južno od Sahare taj je omjer još dramatičniji: one troše prosječno čak 700 puta manje energije nego industrijske zemlje. Stručnjaci procjenjuju da će od novih smjernica profitirati zemlja kao Egipat, Maroko i Nigerija.

Građevinski sektor

Energija sunca za održivu gradnju

Pokreni nešto svoje

Kako biti dobar roditelj u vremenu digitalizacije i umjetne inteligencije?