Švedski model javne uprave bio bi dobar za Hrvatsku, no nemoguće ga je primijeniti bez postojanja strateškog menadžmenta. To znači da bi političari trebali biti lideri s vizijama koje bi pretvarali u zadaće, potom utvrđivali strateške prioritete kao temelj financiranja te ih pretočili u strategije, odnosno konkretne politike. To je glavna teza iz knjige “Izazovi jednog menadžmenta – dileme javne uprave” profesorice Inge Perko Šeparović s Fakulteta političkih znanosti, u kojoj su naznačene nove smjernice u policy menadžmentu kojih bi se trebali pridržavati svi sudionici reforme javne uprave u Hrvatskoj, političari i stručnjaci. Reforma se, tvrdi Perko Šeparović, u Hrvatskoj provodi bez analize postojećeg i budućeg stanja. Racionalno je poslužiti se tuđim iskustvima, primjerice britanskim modelom reforme na koji se naši reformatori vole pozivati. Pritom je švedski model prikladan jer se temelji na menadžmentu putem rezultata koji određuje kvantitativne i kvalitativne pokazatelje koje očekuju krajnji korisnici. Model je dopunjen prenošenjem pružanja dijela usluga na regionalnu i lokalnu razinu čime je osiguran direktan kontakt između davatelja i primatelja usluge, a time i veća vjerojatnost osiguranja kvalitete usluge. U švedskom modelu važnu ulogu ima financijska decentralizacija gdje se najveći dio javne potrošnje ostvaruje na regionalnoj i lokalnoj razini. “Mislim da bi sudionici reformi i sami građani trebali imati više znanja o javnom menadžmentu koji doprinosi učinkovitosti i djelotvornosti javnog sektora što je uvjet za kvalitetan život unutar države”, izjavila je Perko Šeparović. Nadodala je kako BDP nije pouzdani pokazatelj kvalitete života već je to želja građana za ostankom u domovini koja je, prema posljednjim pokazateljima, vrlo smanjena. “S više znanja može se donijeti plan kako i zašto provoditi reforme te odrediti pravila za njihovo provođenje. Ako smo do sada griješili, ne znači da s time treba nastaviti”, tvrdi Perko. Washingtonski model javne uprave izraz je procesa globalizacije javnog sektora koje u praksi provode MMF i Svjetska banka na način da ga kao donatori preporučuju (nameću) zemljama koje traže kredite.

Osnovni instrumenti tog modela su privatizacija i tržište, a država igra minimalnu ulogu. Perko smatra da nagrađivanje menadžera u javnom sektoru treba izjednačiti s onim u privatnom, dijelom od postotka ukupne vrijednosti upravljane imovine a dijelom od postotka ostvarene dobiti, a nagrađivanje dionicama tvrtke trebalo bi isključiti. Što se tiče javno-privatnog partnerstva, Perko tvrdi da bi to trebao biti svojevrsni spoj inicijative i poduzetništva privatnog i socijalne osjetljivosti javnog sektora. U smjernicama Vlade RH sugerira se britanski model JPP čija pak iskustva pokazuju niz promašaja. “Sama tvrdnja da rizik preuzima privatni sektor je upitna jer pokazuje spremnost privatnog sektora unatoč posljedicama osigura dobit. Upravljanje rizikom traži posebna znanja kojima javni sektor ne raspolaže u dovoljnoj mjeri. Pregovori koji prethode zaključivanju ugovora znaju i nekoliko godina bez zaključenja pri čemu troškovi rastu te umjesto obećanih 17-20 posto dolazimo do diskonta od čak samo 6 posto”, izjavila je Perko. Smatra da je važno da se u Hrvatskoj prije upuštanja u JPP odrede načela i funkcije pojedinih organa sposobnih za provođenje tog zadatka pri čemu bi trebalo uključiti Ministarstvo financija i Državnu reviziju. “U ovom trenutku nisam sigurna da na taj izazov može uspješno odgovoriti Odjel za javno-privatno partnerstvo unutar Agencije za promicanje ulaganja i izvoza”, izjavila je Perko. Dobri primjeri JPP su najčešće rezervirani za partnerski odnos u provođenju određenih politika kao što je primjerice švicarski projekt osiguranja ponovnog izvoza stoke u zemlje EU nakon što je bio zabranjen zbog kravljeg ludila. Autorica se pritom poziva i na izjavu Jean-Paula Delevoyea, francuskog ministra, koji tvrdi da ako su mogućnosti javnog sektora ograničene, izabrani predstavnici bi trebali prvo razmotriti izglede suradnje s drugim lokalnim jedinicama ili njihovo spajanje. Ako ti odgovori ne budu prikladni, tek tada treba razmotriti javno-privatno partnerstvo.