Požalio se ovih dana vodeći zagrebački ugostitelj, pa kaže otkad mediji opet objavljuju brojke o novozaraženima od Covida-19, prepolovio nam se broj gostiju, večere, okupljanja, domjenci. On bi radije da mediji svakog dana ne broje novozaražene, jer to ulijeva strah u javnost i ljudi ne žele sjesti u kafić, boje se zaraze.

Koliko to god banalno zvučalo, jer mediji nisu krivi za broj oboljelih i teško mogu i smiju izbjeći objavljivanje tako važnih informacija u jeku pandemije, ugostitelj je otvorio važno pitanje.

Hoće li nam život i gospodarstvo ubiti stvarna opasnost od zaraze ili strah od te opasnosti? Strah se uvukao u društvo, ekonomiju i nastavlja prodirati u sve strukture, a već davno je premašio samu bojazan od zaraze – bojimo se jeseni, sastanka, burzovnog izvještaja, poziva iz banke.

Strah je motivator za donošenje odluka na mnogim razinama, od toga hoćemo li popiti kavu u kafiću do toga hoćemo li pokrenuti biznis, sklopiti ugovor ili platiti dobavljača.

Pritom, sve jači utecaj na stvaranje atmosfere straha imaju objave na društvenim mrežama, koje za razliku od objava u medijima ne podliježu nikakvoj odgovornosti.

Izbjegavat će se rizik

Strah je pritom loš motivator, jer kao jedna od najjačih ljudskih emocija zamućuje mnoge važne segmente života i poslovanja. Tjera u ishitrene, panične, skupe poteze.

A kako je krenulo, mogao bi nam krojiti stvarnost još neko vrijeme. Na to je nedavno ukazao američki ekonomist, nobelovac Robert Shiller, koji proučava kako emocija utječu na financijske odluke.

Impact poduzetništvo

Olakšavaju život pacijentima: Hrvatske tvrtke napravile čuda od tehnike, prvi prototipi već se testiraju

Employee Wellbeing

Od pripravnika do lidera: ‘Ovdje se ne bojimo pitati, tražiti pomoć i rasti’

U svom nastupu na CNBC-u pred nekoliko dana Shiller je upozorio na opasnost eventualnog ponovnog lockdowna u slučaju drugog vala pandemije, istaknuvši da bi to kod ljudi izazvalo takav osjećaj neizvjesnosti od budućnosti, da bi odustali od ulaska u bilo kakav rizik.

Takav mindset mogao bi dramatično poremetiti potrošnju i napraviti još veću štetu nego dosad. To bi pak moglo izmijeniti i kulturu, trajno smanjiti potrebe za najnovijom modom, automobilom, projektom, što možda zvuči romantično, ali nije dobro za gospodarstvo. Još je gore kad takav trend dolazi s vjerom da će vladine mjere za likvidnost raditi umjesto nas.

Da su stvari već krenule u tom smjeru možemo vidjeti i na primjeru nekih domaćih poduzetnika u turizmu, kojeg je pandemija snažno pogodila. Neki se zbog neizvjesnosti ovog ljeta uopće ne usuđuju otvoriti lokale ili čak hotele, neki razmišljaju o tome da na jesen potpuno odustanu od ugostiteljstva kojim se uspješno bave godinama, iako nemaju pojma što će raditi umjesto toga.

Od poduzetnika u različitim sektorima već čujemo da sve dulje čekaju naplatu svojih roba ili usluga, iako njihovi dužnici još nisu u tako dubokom problemu da ne mogu platiti.

Njihov strah od jeseni i svega nepoznatog što ona nosi mogao bi izravno utjecati na likvidnost njihovih vjerovnika, i tako ukrug. Strah od otkaza na jesen, kada vladine mjere u mnogim sektorima presuše, smanjuje potrošnju, ljudi se ne usude otputovati na godišnji odmor, urediti stan, investirati u bilo što.

Ako strah nije dobar, trebamo li onda okrenuti javnu retoriku, i Covid-19 nazvati karijesom, odnosno staviti ga pod kapu benignih bolesti koje prolaze bez značajnih posljedica? Ova izjava Zorana Milanovića zvučala je baš kao očajnički vapaj protiv općeg straha koji nas pritišće mjesecima, bez naznaka popuštanja.

Lakše uz pravi lockdown?

U trenucima kad se zaziva maksimalan oprez da nam se ne razmaše zaraza i ne ugrozi ovo malo turizma koje nam je preostalo u kratkom ljetu, popuštanje na razinu karijesa bilo bi posve bizarno i opasno.

Iz perspektive građana kojem je pun kufer dnevnog bombardiranja informacijama koje nitko više niti razumije niti stigne pratiti, vapaj za karijesom lako je razumljiv, ali ima preveliku težinu kad ga izgovori predsjednik države.

Ono što je Milanović možda želio poručiti je da naučimo biti odgovorni, ali i dovoljno opušteni da zaista izađemo iz lockdowna. Jer čini se da nam nedostaje upravo ta sredina koja se sada traži.

Čini se da smo puno lakše podnosili pravi lockdown, nego “normalan” život uz nekoliko jednostavnih pravila ponašanja.

Ili smo zatvoreni u stanu ili divljamo u vlakiću na svadbi, nema sredine, nema opcije da pričekamo s vlakićem, navučemo masku u tramvaju, operemo ruke, preskočimo masovno grljenje, uključujući i ono u izbornoj noći, u kojoj su u stiskavcu bili upravo oni koji bi sad zabranili svadbe.

A jedino ta zlatna sredina u idućim mjesecima, sve dok su okolnosti ovakve, može nam pomoći da zadržimo radna mjesta, plaće, potrošnju, život i zdravlje. Jer ako nam se korona razmaše i zatrpa zdravstvo, i karijes će biti teže izliječiti, a neki za to neće imati ni novca.