Prije tjedan dana završio je LEARNTEC u Karlsruheu. Na najvećem europskom sajmu i kongresu za digitalno učenje, s više od 400 izlagača i 12.000 posjetitelja u tri dana, predstavljala se budućnost učenja.

Sajam se grubo može podijeliti u tri kategorije: razvoj vještina, razvoj jezičnog sadržaja te AI coaching i konverzacijska simulacija. Na raznim pozornicama sajma kompanije poput VW Group Academy i Bayer AG govorile su o svojim najboljim praksama. Kao jedina hrvatska tvrtka koja kategorijski indirektno pripada ovom sajmu, imali smo prednost autsajdera i promatrača.

Izbjegavanje neizvjesnosti

Što se još dalo objektivno primijetiti? Područje AI coachinga i konverzacijskih simulacija raslo je, dok su izlagači virtualnih i proširenih realnosti ove godine, za razliku od prethodnih, postali sporedna tema. Jer sve se vrtjelo oko AI-ja. No ono što nisam vidio – ni na jednom štandu, ni na jednoj pozornici – bilo je suočavanje s ovim pitanjima: Što je danas relevantno znanje? Kako nastaje? Po čemu znamo da je znanje nastalo? Koje su vještine sada relevantne? Kako postajemo kao tvrtka inteligentniji?

Umjesto toga, u svim mogućim bojama nudilo se AI coaching, konverzacijske simulacije i automatski generirani putovi učenja. Poruka je bila bez iznimke ista – razvoj bez napora, kompetencije na pritisak gumba, sposobnost za budućnost kao problem mentaliteta. Brže, individualnije, učinkovitije. Ugodno za odgovorne iz područja učenja i za same polaznike.

No, tu je kvaka – to nije učenje – to je izbjegavanje učenja kroz obećanje boljih alata. Gdje zapravo leži problem? “Neka se stide svi koji nepromišljeno posežu za čudima znanosti i tehnike, a razumiju ih jednako malo kao što krava razumije botaniku trave koju s uživanjem pase”, rekao je Albert Einstein još u prošlom stoljeću. Kada govorimo o učenju i razvoju u tvrtkama, moramo govoriti i o tome kako se ophodi s onima koji uče. AI preuzima sve što je linearno i ponavljajuće.

Ona nam treba služiti. Ono što ne može, a tu dolazi čovjek u igru, jest donošenje odluka u uvjetima neizvjesnosti. Upravo tu neizvjesnost industrija želi izbjeći obećanjima da će budućnost biti pod kontrolom zahvaljujući razvoju vještina. Polazi od deficita čovjeka i želi što ugodnije, bez ikakva napora, te deficite minimizirati. Osim toga da to ne funkcionira, ne smijemo prihvatiti sliku čovjeka kao problema kakvu nam L&D industrija nudi. Moramo ići dublje i promisliti o znanju i o tome što ono zapravo jest.

Znanje nije objekt koji možemo posjedovati. Znanje je sposobnost i, kao svaka sposobnost, nastaje kroz praksu u određenim kontekstima i u interakciji između ljudi, kroz promatranje, interpretaciju, djelovanje i povratnu informaciju. Znanje je uvijek kontekstualno, situacijsko i privremeno. Upravo je to razlog zašto su “best practices” često put prema propasti, jer uvuče nas u zamku linearnosti: “njima je uspjelo, znači uspjet će i nama.” Peter Drucker i Edwards Deming upozoravali su nas na to već prije pola stoljeća. Rastuća neizvjesnost posljedica je današnje kompleksnosti. Logika “ako – onda” više ne funkcionira.

Nova pravila kapitala

Budućnost neće pripasti najzelenijima, nego najpametnijima

tamna strana jeftine mode

Majica od 5 eura, problem od milijardi: Moda postala ekološki teret

Danas se suočavamo s problemima s kojima se prije nikada nismo susreli. Ti su problemi često međusobno povezani i u interakciji. Više nije dovoljno riješiti problem, umijeće je iz te mreže problema prvo izdvojiti i definirati pravi problem. Da bi to uspjelo, potrebne su različite perspektive i konteksti kolega. AI, onako kako se trenutno implementira, upravo to sprječava, jer traži rješenja unutar zadanog okvira, a u kompleksnosti se taj okvir mora iznova redefinirati. Odgovor na kompleksnost nije brže učenje. Nije ni više znanja, u smislu više sadržaja, više modula, više AI-generiranih putova učenja. Odgovor je postati bolji u zajedničkom promišljanju stvarnosti.

Zajedničko djelovanje

I tu leži pravo zatajenje industrije: odrekla se kritičnog razgovora i zamijenila ga treningom, coachingom i simulacijom. Onog mukotrpnog, sporog, ponekad neugodnog razgovora u kojem se znanje ne prenosi, nego stvara. U kojemu se jedna perspektiva susreće s drugom i nastaje nešto što nijedna strana sama nije mogla promisliti. Ono što organizacijama danas najhitnije treba nije stručnjak koji im objašnjava što trebaju znati, za to bi se mogao koristiti AI.

Treba im zajednička sposobnost djelovanja. A ona nastaje u strukturi koja im omogućuje da otkriju što već znaju i što osim toga mogu zajedno promisliti i učiniti. To znači: potencijal za znanje već posotji, ali znanje nastaje tek kroz odnose među ljudima. Stoga organizacijama ne nedostaje prvenstveno informacija, nego uvjeti u kojima iskustvo i različite perspektive mogu postati zajedničko razumijevanje organizacijskog konteksta.

Industrija učenja koja to razumije ne bi se pitala kako ubrzati učenje. Pitala bi se kako omogućiti razgovore koji čine razliku. Zato na kraju to nije pitanje L&D nego je pitanje organizacijske inteligencije.

© Project Syndicate, 2026.