Nedavni summit BRICS-a u Južnoj Africi označava početak nove faze nadmetanja velesila. Na očiti nagovor Kine, skupina BRICS (koja uključuje i Brazil, Rusiju, Indiju i Južnu Afriku) pozvala je šest drugih zemalja da se pridruže: Argentinu, Egipat, Etiopiju, Iran, Saudijsku Arabiju i Ujedinjene Arapske Emirate. U određenoj mjeri, ekonomska proizvodnja ove proširene skupine bit će konkurentna onoj skupine G7 (glavne razvijene zemlje: Sjedinjene Američke Države, Kanada, Japan, Ujedinjeno Kraljevstvo, Francuska, Njemačka i Italija).

Prema javnim izjavama ruskog predsjednika Vladimira Putina i, što je još važnije, kineskog predsjednika Xi Jinpinga, cilj je izgraditi skupinu koja se može suprotstaviti zapadnom utjecaju i stvoriti temelje za alternativni međunarodni poredak, s manje oslanjanja na američki dolar. No, prošireni BRICS vjerojatno neće preoblikovati svijet iz tri razloga.

Temeljna slabost

Prvo, razmjeri zajedničkog interesa među njegovim članovima ne bi trebali biti pretjerani. Indija ima mnogo razloga (temeljenih na velikom dijelu novije povijesti) da ne želi da Kina postane previše moćna. I svaka skupina koja uključuje proizvođače nafte i plina (Brazil, Rusija, Iran, Saudijska Arabija i UAE) i uvoznike energije ima temeljnu slabost. Primjerice, Južna Afrika nema interesa plaćati više za energiju jer u njoj nestašice električne energije imaju ozbiljne negativne učinke na gospodarstvo. Ali proizvođači nafte i plina uspijevaju izaći na kraj sa svojim javnim financijama prodajom nafte svijetu.

Drugo, ideja o zamjeni dolara drugim valutama za trgovinu i financijske transakcije postoji već desetljećima. Problem je u tome što ne možete zamijeniti nešto ničim. Ako alternativa uključuje kineski juan, to će iziskivati veliku vjeru u kinesko gospodarstvo, koje trenutno izgleda itekako klimavo. Kad postane teško, hoće li kineske vlasti doista dopustiti strancima da prodaju svoje valutne udjele bez ograničenja?

Treće, svaki savez s Rusijom očito je u ovom trenutku prepun opasnosti. Rusko vodstvo izgleda nestabilno i nepredvidljivo. Umjesto da odustane od osvajačkog rata na Ukrajinu, Putin je, čini se, odlučan nastaviti narušavati globalna energetska tržišta (loše za uvoznike energije) i tržišta žitarica (vrlo loše za zemlje poput Egipta). Ruska potpuna invazija na Ukrajinu bila je katastrofa za obje zemlje, ali Putin je tip diktatora koji ne može priznati pogrešku. Trenutna kaskada udara diljem Afrike podsjeća nas (i njega) kako takvi režimi završavaju.

Stoljećima se nadmetanje velesila temeljilo na formalnom carstvu (vladanje drugim zemljama) i izvršavanju de facto kontrole vojnim sredstvima, podmićivanjem i nejednakim trgovinskim odnosima. Globalni sustav promijenio se nakon Drugog svjetskog rata, jer su Sjedinjene Američke Države preuzele vodstvo kao vodeća zapadna industrijska sila i bile odlučne u tome da zamijene formalno carstvo mnogo ravnopravnijim trgovinskim odnosima. Svakako i dalje postoji mnogo pritužbi na pravednost tog sustava.

No zapadna Europa dobro je prošla, a zemlje poput Japana, Singapura, Južne Koreje i (posljednjih desetljeća) Kine napredovale su pod relativno otvorenim međunarodnim trgovinskim sustavom koji je poticao izvoz proizvedene robe iz zemalja s nižim dohotkom na tržišta s visokim dohotkom. Alternativni poslijeratni blok Sovjetskog Saveza, temeljen na vojnoj kontroli nad istočnom Europom, raspao se 1989., dvije godine prije propasti samog Sovjetskog Saveza.

Zapad i njegova sudbina

Međutim, najnovija faza nadmetanja velesila mnogo se više odnosi na tehnologiju nego na trgovinu. Gledajući unatrag, ta je promjena započela tijekom Drugog svjetskog rata, kada su Britanci podijelili ključne nove proizvode (posebno radar i rano razmišljanje o atomskom oružju), a američki projekt Manhattan otišao je dalje i brže nego što je itko mogao zamisliti. Digitalna računala, poluvodički čipovi, mlazni zrakoplovi, lijekovi i cjepiva koji spašavaju živote i internet, svi su došli sa Zapada (značajno potaknuti ulaganjima američke vlade).

U listopadu 1957. godine Sovjetski Savez šokirao je svijet lansiranjem prvog umjetnog satelita Sputnik. Ali njegov kruti i represivni sustav nije mogao održati dovoljno kreativnosti ili pretvoriti dobre ideje u proizvode koje su ljudi željeli (osim oružja). Sada Kina želi izazvati Zapad u vodstvu u novoj tehnologiji, s ciljem pooštravanja društvene kontrole kombinacijom umjetne inteligencije i nadzora. Ovo, a ne prošireni BRICS, stvarna je potencijalna prijetnja Zapadu.

U Washingtonu se sada vodi aktivna dvostranačka rasprava o tome koliko umjetne inteligencije želimo razviti i s kojim zaštitnim mjerama. To je zdravo i vjerojatno će dovesti do boljih rezultata (iako nesumnjivo s nesavršenostima u pogledu zaštite potrošača, uz stalnu zabrinutost zbog gubitka radnih mjesta). Nasuprot tome, u Kini nije dopuštena otvorena rasprava o tehnologijama koje zemlja želi razviti i načinu na koji usmjerava inovacije.

Hoće li Kina uspjeti tamo gdje Sovjetski Savez nije uspio? Sve dok Zapad nastavlja njegovati inovacije – i odgovorno njima upravlja – Kina vjerojatno neće pobijediti. U tom smislu, Zapad upravlja svojom sudbinom