Kada je pandemija koronavirusa krajem ožujka i u travnju izazvala gotovo potpunu blokadu čitave Europe, pa tako i Hrvatske, počelo se razmišljati o osiguranju uvjeta za kakvo-takvo funkcioniranje društva i života. Kao jedan od glavnih alata izvučena je digitalizacija te se preko noći gotovo sve moglo obaviti putem aplikacija, maila ili telefona.

Tu je posebice bilo vidljivo kroz održavanje nastave u školama te nešto manje na fakultetima. Svaka država EU imala je neke svoje specifičnosti, no Hrvatska je prema svim relevantnim kriterijima vrlo digitalizirana zemlja u kojoj postoji, ponekad samo teorijska, a nekad i stvarna, mogućnost da se puno toga obavi elektronski.

Stožerni čimbenik čitave digitalizacije u Hrvatskoj je projekt e-građanin koji je zaživio posljednjih 10-ak godina, a na kojeg se svakodnevno naslanjaju nove usluge. Iako već sada postoje tehničke pretpostavke za “sveti gral” svake demokracije, glasanje na izborima, od toga još neće biti ništa jer ne postoji politička volja, a niti povjerenje građana i političara u nešto relativno novo. Iako se kotač digitalnog napretka pokušava usporiti, nakon popuštanja mjera izolacije tijekom svibnja dosta je elektronskih usluga u Hrvatskoj suspendirano na račun “papira i pečata”, taj proces se zasigurno ne može zaustaviti te će dodatno napredovati u narednom razdoblju očekivanog drugog ili možda već i trećeg vala korona pandemije na jesen i zimu. Možda i prvi korak u tome će biti jačanje e-osobne iskaznice koja će postati puno više od pukog ID dokumenta.

Besmislena karantena

No osim škole na daljinu koja će imati implikacija na jako veliki broj hrvatskih obitelji, možda još i važniji projekt će biti uređenje rada na daljinu, odnosno rada od kuće. Na proljeće, uslijed pandemije korone i panike oko nje, mnoge su tvrtke ad hoc poslale svoje zaposlenike kući te improvizirale rad na daljinu. Iako ne postoje točne brojke, procjenjuje se da je gotovo trećina hrvatskih radnika radila stalno ili odradila barem nešto izvan svojeg standardnog radnog mjesta. Mnoge razvijene zemlje su i prije pandemije imale uređene modele koje su omogućavale tvrtkama i radnicima da organiziraju rad od kuće, no u Hrvatskoj je to bio raritet.

Iako ima dosta djelatnosti u kojima takav model rada nije zamisliv, mnoge tvrtke i menadžeri u sektorima gdje bi to ipak djelomično ili čak i potpuno bilo moguće nisu to prakticirali zbog raznih razloga, koji idu od konzervativnog pogleda na proces rada, komplikacija oko controle, do učinkovitosti i sigurnosti.

No glavna prepreka za to je bilo nepostojanje pravne regulative koja bi uredila taj segment. U proteklim mjesecima nitko nije postavljao previše pitanja oko rada od kuće, osim o utjecaju na psihu radnika, jer je svima bilo jasno da se radi o improvizaciji i imperativu da gospodarstvo diše, a tvrtke prežive. Kako je postalo jasno da korona nije nešto što će biti tema par tjedana ili mjeseci, nego puno duže, jasno je da će se situacija od proljeća, možda i u gorem epidemiološkom izdanju, biti ponovljena na jesen i zimu. Život mora teći dalje, karantena koja bi trajala duže od nekoliko tjedana je besmislena jer će izazvati puno više štete nego koristi. Stoga se i naš zakonodavac dao u izradu novog Zakona o radu (ZOR).

Prema postojećem ZOR-u, rad kod kuće se mora regulirati posebnom vrstom ugovora o radu gdje se, primjerice, definiraju radno vrijeme, oprema za obavljanje poslova koje je poslodavac dužan nabaviti, instalirati i održavati, dok bi za uporabu vlastite opreme radnika trebao platiti troškove. Što bi trebao donijeti novi model, koji ne bi trebao poslužiti samo u uvjetima pandemije, nego i općenito, uvažavajući da tehnologija omogućava fleksibilnije načine rada?

Kako kontrolirati zaposlenike?

Kada je riječ o poslodavcima, jedna od stvari je definiranje tzv. rada na daljinu i promjena procedura vezanih uz zaštitu na radu, troškove rada, mjerenje radnog učinka, radno vrijeme itd. Što se tiče plaćanja dodatnih troškova radnicima, očekuje se da naknada za sve troškove koji nastanu uporabom vlastite opreme radnika i drugih njegovih troškova vezanih uz obavljanje poslova bude neoporeziva.

Sindikati upozoravaju da je dio radnika bio poslan na rad od kuće iako za to nije imao uvjete, primjerice zbog života u premalom stanu s neadekvatnom opremom – bilo je primjera da su ljudi radili iz kupaonice, a dio ih je radio daleko više od propisanog radnog vremena. Osim radnog vremena, za rad na izdvojenom mjestu treba definirati i minimalne radne uvjete. Treba definirati i sufinanciranje povećanih troškova za rad od doma, što podrazumijeva trošak interneta, struje, grijanja, vode. Tu je i pitanje radnog vremena i radne discipline. U uredu je relativno lako kontrolirati, barem fizički, zaposlenike, a uz malo tehnologije i zaobilaženje GDPR-a zadiranje u privatnost je moguće, čak pratiti i potpuno što radnici rade svake sekunde. No kako to urediti na daljinu?

Većina službenih laptopa ima ugrađene alate tipa TeamViewer koji služe IT odjelima da lakše i brže poprave softver spajanjem i ulaskom u konkretno računalo korisnika. Tehnički je moguće da na isti način u računala zaposlenika ulaze i voditelji, menadžeri ili specijalizirani HR odjeli. No da li bi to bilo zakonito i moralno? Teško.

Na početku korona krize u travnju su takav eksperiment napravili u jednom odjelu redakcije britanskog lista Guardian gdje su novinarima koji su sudjelovali u projektu ugradili softver koji je svakih 10 sekundi njihovim voditeljima slao screenshot njihova ekrana te povijest pretraživanja interneta. Iako se radilo samo o eksperimentu, zaključak je bio da je to besmisleno po pitanju radne učinkovitosti, osim što izaziva stalan stres i neugodnost, te ozbiljno zadiranje u privatnost i intimu korisnika. Takve opaske su dali, kako novinari, tako i njihovi voditelji.