Nedavno održani izbori u Njemačkoj moraju se shvatiti u kontekstu širih geopolitičkih promjena. Po prvi put u poslijeratnoj povijesti Njemačke, ruska i američka vlada otvoreno su podržale istu njemačku oporbenu stranku: krajnje desnu Alternativu za Njemačku (AfD) prožetu nacizmom.

Dakle, na prvi pogled, rezultat je trebao donijeti olakšanje. AfD neće biti na vlasti, a dvije velike tradicionalne stranke: kršćanski demokrati desnog centra (CDU) i socijaldemokrati lijevog centra (SPD), vjerojatno će formirati koalicijsku vladu. Pa ipak, nitko ne može ozbiljno tvrditi da su ove dvije stranke ‘pobijedile’.

Rezultat CDU-a bio je drugi najgori rezultat u poslijeratnom razdoblju, a rezultat SPD-a bio je najgori. Kakvu god vladu formirali, bit će opterećena nasljeđem sličnih vlada koje nisu uspjele riješiti slabost njemačkog gospodarstva ili učinkovito odgovoriti na novo sigurnosno okruženje nakon ruskih napada na Ukrajinu 2014. i 2022. godine.

Europska obrambena zajednica
CDU i SPD hvataju, kako se kaže, posljednji vlak. Ovo bi im mogla biti posljednja prilika da promijene smjer, povratkom onome što je njemački model učinilo tako uspješnim u prošlosti. Nacionalna politika mora se kretati i niže i više od njemačke savezne države – niže na lokalnu razinu, a više na europsku razinu.

To znači povratak supsidijarnosti: načelu da se moć najbolje izvršava na najnižoj razini na kojoj se mogu donositi učinkovite odluke. To je posebno važno za suočavanje s bivšom Istočnom Njemačkom, gdje je gotovo svaka izborna jedinica zabilježila većinu za AfD. Paradoksalno, AfD je imao dobre rezultate nakon kampanje o imigraciji i unutarnjoj sigurnosti, iako je imigranata manje na istoku nego na zapadu, i iako su mnoge žrtve neprimjerene sigurnosti bili imigranti koje su napali desničarski nasilnici.

Da bi se Istočni Nijemci osjećali manje otuđeno, stranke koje su tamo doživjele procvat – i krajnja ljevica i krajnja desnica – moraju biti uključene u osmišljavanje rješenja za lokalne probleme, od kojih su mnogi potaknuti nemigracijskim pitanjima kao što su loše obrazovanje i zdravstvena zaštita.

Sljedeća njemačka vlada morat će istovremeno europeizirati mnoga druga velika pitanja. S obzirom na to da Njemačka ne dijeli granice ni s jednom zemljom koja nije članica EU-a ili schengenskog područja (područja bez vize), migracije je najbolje rješavati na regionalnoj razini. Ako Nijemci žele ograničiti ilegalnu imigraciju, moraju pomoći u jačanju nadzora drugih granica – posebno granica Finske, Poljske, Grčke, Italije i Španjolske.

Sigurnosno pitanje – i kako financirati njegovo rješenje – još je neodložnije i možda neće biti rješivo na razini EU-a, gdje proruski kvaritelji poput Mađarske i Slovačke imaju veto. Ipak, Njemačka se može pridružiti koaliciji onih koji su voljni mobilizirati ulaganja u obranu. Ili, kao što predlaže talijanski pravni znanstvenik Federico Fabbrini, mogla bi pomoći u oživljavanju Europske obrambene zajednice iz 1952., ugovora koji su sastavile i ratificirale četiri od šest izvornih članica Europske ekonomske zajednice (preteče Europske unije).

Upravljanje rizicima

Je li svaki rizik prilika? Kako prepoznati potencijal u izazovima i potaknuti poslovni razvoj

Naplata potraživanja

Dugoročno održivo poslovanje podrazumijeva i učinkovitu naplatu: Kako tvrtke mogu osigurati bolju likvidnost

Ova druga opcija omogućila bi čak i državama koje nisu članice EU-a da se pridruže – taj je plan izvorno izrađen s ciljem uključivanja Ujedinjenog Kraljevstva. Sudjelovanje jedinih dviju europskih nuklearnih sila, Ujedinjenog Kraljevstva i Francuske, bit će ključno za zamjenu uloge koju su nekoć imale Sjedinjene Američke Države.

Novi svijet politike moći
Osim ovih praktičnih mjera, Njemačkoj je potreban i intelektualni preporod. Socijaldemokracija i kršćanska demokracija uvijek su bili pokreti usmjereni na Europu. U poslijeratno doba radili su na uspostavljanju ekonomskog modela koji je uravnotežio tržišta s potrebom za pravilima za ograničavanje ekonomske moći.

Potrebno je ponovno razmisliti o ‘socijalnom tržišnom gospodarstvu’, kako je postalo poznato, sada kada su i Rusija i SAD prihvatili vlastiti radikalno drukčiji model. U novom ruskom i (sada) američkom kapitalizmu, poslovni interesi sve se više oslanjaju na poticajne odnose s vladom, čija je posljedica model koji nije samo duboko nestabilan, već i neproduktivan i korozivan.

Ovaj novi američki pristup nužno proizlazi iz povratka carina, valutnih ratova i drugih instrumenata ekonomskog nacionalizma i autarkije. Budući da su domaći proizvođači obično oštećeni carinama, koje povećavaju njihove troškove ulaznih elemenata u proizvodnji, tražit će izuzeća.

Dok će prijatelji vlade dobiti izuzeća, neprijatelji neće. S vremenom takvi aranžmani neizbježno moraju ugroziti i ekonomsku učinkovitost i politički legitimitet. Izazov za Europljane je pronaći učinkovit odgovor na te promjene drugdje. Jednostavno uvođenje industrijske politike za favoriziranje ili subvencioniranje određenih sektora ne bi bilo politički održivo.

Umjesto toga, situacija nalaže povratak izvornoj viziji Europske ekonomske zajednice iz 1950-ih, koja je ukinula carine unutar Europe, istovremeno osiguravajući provedbu politika tržišnog natjecanja i univerzalno primjenjivih pravila. Intelektualno, novi svijet politike moći, gdje se poslovanje tretira kao oruđe države, počiva na odbacivanju “neoliberalizma”, što se dugo spremalo.

Sustav pravila
Ruski predsjednik Vladimir Putin počeo je prihvaćati industrijsku politiku prije više od 20 godina napadom na najveću rusku privatnu naftnu kompaniju Jukos. Od tada se njegov rat protiv neoliberalizma samo intenzivirao, a ruske vize nude se svakome tko se odrekne ‘destruktivne neoliberalne ideološke agende’. SAD istovremeno prihvaća carine, subvencije i industrijsku politiku od prve administracije Donalda Trumpa.

Ali umjesto kolebanja između slijepe deregulacije i agresivne industrijske politike, potreban nam je sustav pravila. Ako je ikada bio trenutak za oživljavanje socijalnog tržišnog gospodarstva koje se pojavilo 1950-ih, to je sada.

© Project Syndicate 2025.