Američki predsjednik Donald Trump predložio je 2. travnja sveobuhvatne carine za gotovo sve američke trgovinske partnere, čime se za više od pet bilijuna dolara smanjila vrijednost globalnih tržišta dionica i potaknuo strah od recesije. Licem u lice s nadolazećim financijskim slomom, “recipročne” carine su tada “pauzirane” na 90 dana, ali se odmazda s Kinom nastavila, što je dovelo do apsurdnih stopa većih od 100 posto na obje strane.

Pauza s ostatkom Trumpovih carina na “Dan oslobođenja” dovest će do tri mjeseca grozničavih pregovora. Ali, ako ostatak svijeta mudro odgovori, šteta bi se mogla u potpunosti ograničiti na SAD čak i s malom dozom liberalizacije za sve ostale. Europska unija bit će ključni akter u omogućavanju tog bezopasnog ishoda.

Ovo nije prvi put da je SAD iznenada prihvatio protekcionizam. Godine 1930. američki Kongres donio je sada zloglasni Smoot-Hawleyjev zakon, koji je povećao carinske stope na veliki udio američkog uvoza za 40-60 posto. Iako je nezaposlenost dosegla dvoznamenkastu stopu nakon sloma Wall Streeta 1929., inozemna konkurencija teško da je bila razlog tome: za razliku od danas, SAD je imao trgovinski suficit (koji carine ne bi nimalo povećale).

Problem samo odgođen
Ali, američki poljoprivredni sektor, opterećen prekomjernom proizvodnjom, zahtijevao je zaštitu, kao i neki industrijski sektori, unatoč tome što se Amerika pojavila kao proizvodna sila. Nove carine pokazale se se vrlo štetnima za globalno gospodarstvo i trgovinski sustav, ne toliko zbog svog izravnog utjecaja – trgovina je u to vrijeme činila manje od pet posto američkog BDP-a – već zbog načina na koji je reagirao ostatak svijeta.

Dok je većina manjih zemalja mogla prosvjedovati samo diplomatski, mnoga veća gospodarstva uvela su carine protiv SAD-a. Neki, poput Francuske i Ujedinjenog Kraljevstva, podigli su carine na sav uvoz, djelomično i zato što su njihovi postojeći bilateralni trgovinski ugovori s SAD-om općenito uključivali klauzulu o “najpovlaštenijoj naciji”, koja ih je sprečavala da uvedu carine samo na američku robu. (Smoot-Hawleyjev zakon nije prekršio ove ugovore jer su carine bile iste za sve zemlje i razlikovale su se ovisno o proizvodu.) Štoviše, s početkom Velike gospodarske krize, zemlje su tražile načine da zaštite svoja gospodarstva, a odmazda SAD-u dala im je političko pokriće da učine upravo to.

Carine prema Smoot-Hawleyjevom zakonu nisu dugo bile na snazi. Učinkovito su poništene nizom mjera liberalizacije trgovine, počevši od Zakona o recipročnim trgovinskim sporazumima iz 1934. godine. Ali šteta je učinjena: svjetska trgovina naglo se smanjila, a globalna geopolitička klima značajno se pogoršala, što je zakompliciralo recipročna smanjenja carina.

Danas je trgovina daleko važnija za globalno gospodarstvo nego što je bila 1930-ih. Uvoz iznosi oko 14 posto BDP-a za SAD, gotovo 18 posto BDP-a za Kinu i više od 48 posto za EU. Za izvoz ti udjeli iznose otprilike 11 posto, 20 posto i 52 posto. Gospodarske posljedice globalnog carinskog rata stoga bi mogle biti mnogo veće nego 1930-ih.

Nove dionice

Tri ključna pitanja koja svaki investitor treba postaviti prije ulaganja 

promo

‘Ne gubite novac zbog loših odluka. Gubite ga jer ne znate da su loše.’

Pauza najavljena 9. travnja samo je odgodila problem. Ishod mnogih bilateralnih pregovora vrlo je neizvjestan jer Trumpova administracija očito očekuje asimetričan rezultat. Njegovi trgovinski partneri trebali bi otvoriti svoja tržišta, ali SAD bi ponudio samo nešto niže carine.

Ali prihvaćanje asimetrije politički je teško, a odmazda ako se ne postigne dogovor politički je primamljiva, posebno za veće zemlje koje žele pokazati svoju geopolitičku moć. Zbog toga je Kina odmah uzvratila SAD-u. Ali od ovog pristupa nema gospodarske koristi i EU bi trebala prihvatiti asimetrični sporazum (ili barem onakav koji Trump može predstaviti kao pobjedu).

Pragmatizam, ne ego
Netko bi se tome mogao suprotstaviti, dok bi se mala gospodarstva mogla osjećati primoranima kapitulirati pred SAD-om. Primjerice, Vijetnam je ponudio ukidanje carina na sav američki uvoz – velika gospodarska sila poput EU-a trebala bi se tome suprotstaviti. Ali europski bi odgovor trebao voditi pragmatizam, a ne ego. Uostalom, “suprotstavljanje nasilniku” ne bi nimalo povećalo geopolitički utjecaj Europe, a Trumpova administracija vjerojatno neće biti impresionirana europskim razmetanjem. U međuvremenu, europski potrošači platili bi cijenu toga.

Europski tvorci politike također se moraju oduprijeti iskušenju da reagiraju na “poplavu” jeftine kineske robe koja se preusmjerava s američkog tržišta u Europu. U 1930-ima, napori da se zaustavi protok uvoza preusmjerenog iz SAD-a, a primjer toga je britanski Zakon o abnormalnom uvozu iz 1931. – pomogli su pretvoriti američki protekcionizam u globalni trgovinski rat.

Napori EU-a da ograniči kineski uvoz danas bili bi još neprimjereniji jer će europski izvoznici uživati ogromnu carinsku prednost u odnosu na svoje kineske konkurente na američkom tržištu, u ukupnom iznosu većem od 80 posto. S obzirom na to, povećani izvoz EU-a u SAD, zajedno s povećanom dobiti od tamošnjih europskih tvornica, mogao bi ublažiti učinak većeg uvoza iz Kine.

Dobra vijest je da, iako se čini da je Trumpova administracija odlučna ponoviti pogreške iz 1930-ih, ostatak svijeta još ih uvijek može izbjeći. S obzirom na to da američki uvoz čini manje od jedne šestine ukupnog globalnog uvoza, a američki izvoz još manje, važno je da trgovina među ostatkom svijeta ostane slobodna.

Umjesto poduzimanja kratkovidnih koraka za zaštitu domaćeg tržišta ili igranja kontraproduktivnih igara moći s SAD-om, EU bi trebao okupiti koaliciju zemalja istomišljenika kako bi podržali otvoreni globalni trgovinski sustav temeljen na pravilima koja je SAD napustio. To bi bilo pravo globalno vodstvo.

© Project Syndicate 2025.