Mislimo na velike stvari”, poticala je američka ministrica financija Janet Yellen u svibnju. “Izgradimo nešto što će trajati generacijama”.

Takva je transformativna retorika na kojoj počiva program ekonomske politike predsjednika Joea Bidena. Ali što će se točno graditi i kako će se Amerika transformirati? Odgovor će biti jednako politički koliko i ekonomski jer je Biden odlučio odgovoriti na bijes koji je naveo brojne radnike na glasanje za Donalda Trumpa.

Velik dio rasprave u američkoj politici usredotočio se na razmjere američkog plana spašavanje Bidenove administracije teškog 1,9 bilijuna dolara, a kritičari tvrde da on predstavlja pretjerani poticaj u gospodarstvu koje se već oporavlja od recesije i čije je pretpandemijsko stanje bilo vrlo blizu pune zaposlenosti.

Međutim, plan spašavanja tek je prvi dio trodijelnog domaćeg programa koji uključuje plan zapošljavanja težak 2,3 bilijuna i obiteljski plan vrijedan 1,8 bilijuna dolara, kojima je cilj postići sveobuhvatnije dugoročne promjene.

Žele zadržati dobre poslove

No Bidenova administracija uglavnom igra igru sustizanja. Ipak je plan zapošljavanja osmišljen da nadoknadi godine zanemarivanja popravkom oko 10.000 malih mostova i osiguravanjem čiste pitke vode za sve Amerikance.

Takva ulaganja prijeko su potrebna, ali nisu to stvari koje izazivaju zavist u ostalim naprednim gospodarstvima. Isto tako, 70,8% američkih kućanstava ima fiksni širokopojasni pristup internetu, u usporedbi s 83% u Francuskoj pa politike za proširenje pristupa internetu, iako pohvalne, nisu baš inovativne.

Isto vrijedi i za obiteljski plan. Čak i ako bude u potpunosti prihvaćen, on će se samo pozabaviti očitim prazninama u američkom socijalnom modelu, uvođenjem ili skromnim proširivanjem programa koje Europljani imaju već desetljećima.

Oni uključuju roditeljski dopust, pristupačnu skrb za djecu, besplatnu predškolu i univerzalno besplatno obrazovanje nakon srednje škole u trajanju dvije godine (iako ne na elitnim sveučilištima). I dok će planirani porast američke savezne minimalne plaće svakako pomoći radnicima, treba imati na umu da je njena trenutačna razina 40% ispod njemačke minimalne plaće.

Očito je da Sjedinjene Američke Države također nadoknađuju propušteno na području klimatske politike. Nedavno obvezivanje Bidenove administracije na postizanje ugljične neutralnosti do 2050. podudara se s Europskom unijom i njen cilj dekarbonizacije do 2030. malo je manje ambiciozan nego onaj o kojem se trenutačno raspravlja u Europi.  Povrh toga, takve reforme vjerojatno neće biti dovoljne za rješavanje političkih problema demokrata.

Njihov je izazov da, budući da na bijele birače bez fakultetske diplome još uvijek otpada 41% elektorata, krhka koalicija stranke s afroameričkim biračima i obrazovanim elitama i dalje je na milost pomaku u promjeni stavova birača.

Čak i pod pretpostavkom da novi zakoni o glasanju u brojnim državama kojima su na čelu republikanci ne suzbijaju pretjerano odaziv crnaca, ovaj savez još uvijek neće kontrolirati dovoljno snažnu većinu na pravim mjestima da bi osigurao sigurnu pobjedu demokrata na Izbornom kolegiju 2024.

Imperativ demokrata je povratiti bijele birače iz radničke klase koji su 2016. i 2020. podržali Trumpa. Ali od predsjedanja Billa Clintona u 1990-ima, stranka ostavlja zapostavljenim radnicima samo dva rješenja: obrazovanje i socijalne naknade.

Clinton i Obama bili su uvjereni da je više i bolje obrazovanje najbolji način za hvatanje u koštac s prevratima na tržištu rada nastalim uslijed digitalizacije i globalizacije.

Ali radnici se ne slažu. Oni ne žele živjeti od socijalne skrbi, ali ne žele se vratiti u školu. Dapače, žele zadržati dobre poslove koji su im dugo osiguravali prihode i ispunjavali ih ponosom. Trump je pobijedio 2016. jer je shvaćao taj stav i iskoristio je to za pridobivanje glasova radničke klase u ključnim presudnim državama.

Značaj ulaganja u infrastrukturu

I ne radi se samo o Americi. Kamo god se pogleda, ljevica je izgubila glasove radničke klase. U Velikoj Britaniji, premijer Boris Johnson osvojio je laburistički “crveni zid”; u Francuskoj, čelnica krajnje desnice, Marine Le Pen, pojavila se kao odabrana kandidatkinja sve većeg udjela radnika; a u Njemačkoj se čini da će socijaldemokrati biti pregaženi na izborima u rujnu.

Biden očito razumije ovaj politički pomak. Prošlog mjeseca, u svojem prvom obraćanju na zajedničkom zasjedanju Kongresa, istaknuo je da za gotovo 90% radnih mjesta stvorenih njegovim infrastrukturnim planom neće trebati fakultetska diploma. Ali kako njegova administracija zapravo može otvoriti dobra radna mjesta?

Prvi korak je držati gospodarstvo pod visokim pritiskom, kao što je to učinio Trump. Postoje brojni dokazi koji pokazuju da to pretežno koristi onima koji se nalaze na marginama tržišta rada. Obeshrabreni nezaposleni radnici mogu naći posao, a povećanja plaća pritječu nesrazmjerno s onima na dnu.

Zbog toga Bidenova administracija nastoji stvoriti višak potražnje, unatoč riziku oživljavanja inflacije. Ulaganja u infrastrukturu i zelena tranzicija također bi mogli pomoći povratiti građevinske radnike, barem u nadolazećim godinama.

Bidenova administracija vjerojatno će u pomoć pozvati trgovinsku i industrijsku politiku. Većina Trumpovih carina ostaje na snazi. Biden vidljivo želi izbjeći optužbe da on žrtvuje američka radna mjesta u proizvodnji u ime globalizacije ili ekonomske otvorenosti.

Hoće li ove inicijative biti dovoljne? Mogle bi biti dobre za pobjedu na međuizborima u Kongresu sljedeće godine i na predsjedničkim izborima 2024.

Ali Bidenova administracija nije još predložila strukturni odgovor na tehnološke poremećaje i eroziju komparativne prednosti naprednih gospodarstava. Da bi “izgradio nešto što će trajati generacijama” Bidenov tim morat će još nešto smisliti.

© Project Syndicate 2021.