Kao božansku intervenciju koja koja će jednim potezom razdvojiti more ili s dvije ribe nahraniti mase, predstavljen je u Hrvatskoj dogovor članica o novom proračunu i fondu za oporavak.

“Završio je sastanak, usvojili smo proračn za idućih sedam godina. U Hrvatsku donosimo 22 milijarde eura koje su jamstvo brzog gospodarskog oporavka i daljnjeg ravnomjernog razvoja zemlje”, poručio je na Twitteru premijer Andrej Plenković nazvavši dogovor “postignućem bez presedana”.

Oklada na tržište

A petodnevni summit na kojem su frcale iskre završio je sporazumom o 1074 milijarde eura teškom proračunu za 27 članica u razdoblju od 2021. do 2027. te, gotovo još toliko, 750 milijardi eura vrijednom fondu za oporavak.

Hrvatska u toj priči na raspolaganju ima 12,6 milijardi eura kroz Višegodišnji financijski okvir (VFO) te 9,4 milijarde eura kroz Fond za oporavak, odnosno instrument EU Next Generation.

Stavivši sve karte na stol Europa, prvenstveno Njemačka, procijenila je da bi korona kriza itekako mogla dotući taj jedinstveni projekt.

Nakon Brexita i dok se svijet neuspješno bori s pandemijom, a u koktelu neprijateljski nastrojenog Donalda Trumpa na Zapadu i zatvaranjem azijskih tržišta (što zbog korone što jačanjem Kine), zajedničko europsko tržište ostaje “best bet”.

Čak i ako treba spašavati Italiju, Španjolsku, Grčku koje plešu na rubu tehničkog bankrota (uz to posebno teško pogođene koronavirusom) te druge visoko zadužene južne zemlje. Trebalo je pregristi, opravdati milijarde bespovratnih eura pred vlastitim biračkim tijelom, zbog čega je posebno glasna bila “štedljiva četvorka” – Švedska, Austrija, Nizozemska i Danska.

Premda je dogovor predstavljen kao da će tih 22 milijarde eura sutra netko klikom miša prebaciti na račune građana pa ćemo magično preko noći izaći iz krize, istina je daleko od toga.

Točno je da je novac na raspolaganju gotovo udvostručen u odnosu na prethodnu omotnicu, no činjenica je da su ukupna sredstva povećana svim članicama, iako ne proporcionalno. Onih 12,6 milijardi eura stavljeno je na raspolaganje, no njihovo povlačenje ovisit će o projektima, opravdanosti i vrlo namjenskom trošenju uz stroge uvjete.

Baš kao i u prethodnoj omotnici u kojoj se stalno ‘spinala’ vrijednost ugovorenih, no ne i realno povučenih sredstava. Novac iz Fonda za oporavak nešto je drugačija priča; od 9,6 milijardi eura, bespovratno je 5,9 milijardi kuna, a preostalih 3,7 milijardi dostupno je kroz kredite, dakle kondicionirano.

Dakle, većina europskog novca u narednih sedam godina dolazi uz uvjete. Čak i za onih 5,9 milijardi eura, golemih 45 milijardi kuna, trebat će napisati i u nekoj mjeri obrazložiti mjere i projekte.

Novac u perspektivi

Da bi bilo dobro silne milijarde staviti u perspektivu, upozorio je i guverner Boris Vujčić u intervjuu Poslovnom dnevniku. Ističe da će neto iznos na raspolaganju Hrvatskoj porasti s otprilike 2% BDP-a u tekućoj omotnici na oko 5% BDP-a od 2021. što će olakšati nastavak ispravljanja makro neravnoteža i ojačati javne investicije koje dolaze u pitanje zbog pada proračunskih prihoda.

No, i ta veća sredstva niža su od uobičajene razine fiskalnih transfera između pojedinih regija neke države koje znaju dosezati i do petine regionalnog BDP-a.

Primjeri, poput Sjeverne Irske, južne Italije i Walesa, demonstriraju da one vrlo sporo smanjuju zaostatak za razvijenim dijelovima zemlje unatoč tako izdašnim transferima.

Vujčić stoga ističe da od europskog novca možemo očekivati popravljanje životnog standarda i stabilnosti gospodarstva, što je svakako u doba korone pozitivna vijest, no ne treba živjeti u iluziji da ćemo dosegnuti bržu konvergenciju, bar ne bez reformi. Slabo razvijene regije, poput Like ili Slavonije, neće preko noći stati uz bok Zagrebu.

“Europski čelnici zato nastoje ojačati mehanizme za poticanje reformi koje su nužan uvjet brže konvergencije, koliko je to moguće uz čuvanje postojećih nacionalnih nadležnosti u vođenju ekonomskih politika.

Trebat ćemo znatno ojačati apsorpcijski kapacitet kako bismo u potpunosti iskoristili raspoloživa sredstava i maksimizirali njihove ekonomske učinke”, kazao je prvi čovjek središnje banke podcrtavši bit problema.

Da se vratimo na onu božansku intervenciju s početka teksta i tvrdnje da je to jamstvo brzog oporavka. Onih famoznih 22 milijarde eura zapravo nije 22 milijarde jer se, za početak, ne radi o neto iznosu.

Koliko jest, ne znamo, jer još nije složena računica koliko ćemo participirati uplatama i po kojem ključu. Nije ni jamstvo brzog oporavka, ma što slavodobitno tvrdio Andrej Plenković, ali jest iznimna prilika.

Ne da čekamo da nam netko razdvoji more ili nahrani mase, već da sami preuzmemo odgovornost i izgradimo čamac da doplovimo na drugu stranu (ili, naučimo sami loviti ribu, ako baš želite).

Europa nam je dala priliku, na nama jest da ju iskoristimo. U suprotnom nas opet čekaju godine jeftinih ‘spinova’ o ugovorenom (ne i iskorištenom) novcu dok čvrsto čučimo na mjestu (gotovo) najsiromašnije članice Europe.