U posljednja tri tjedna dogodili su se zanimljivi i ohrabrujući procesi u području energetskog, klimatskog i prometnog sektora na razini EU i Hrvatske.

Prvo je Hrvatski sabor 2. lipnja usvojio Strategiju niskougljičnog razvoja Republike Hrvatske do 2030. s pogledom na 2050. godinu. Temeljni ciljevi strategije uključuju postizanje održivog razvoja temeljenog na ekonomiji s niskom razinom ugljika (niskougljično gospodarstvo) i učinkovitom korištenju resursa.

Put kojim nas vodi niskougljična strategija dovest će do postizanja gospodarskog rasta uz manju potrošnju energije i s većim korištenjem obnovljivih izvora, objavilo je Ministarstvo gospodarstva i održivog razvoja.

Mjere iz Strategije provodit će svi sektori gospodarstva, počevši od energetike, prometa, industrije, zgradarstva, gospodarenja otpadom, poljoprivrede, turizma i usluga.

Prelazak na niskougljično gospodarstvo prilika je za otvaranje novih radnih mjesta, povećanje sigurnosti opskrbe energijom i smanjenje ovisnosti o uvozu. Ujedno doprinosi poboljšanju kvalitete života zbog smanjenja onečišćenja zraka.

Hrvatska mora ulagati u tranziciju prema niskougljičnom razvoju i biti dio gospodarskog rasta Europske unije kroz ulaganje u inovacije, te razvoj i implementaciju novih tehnologija.

Za postizanje ciljeva ambicioznijeg scenarija iz niskougljične strategije, kojim se do 2050. godine postiže smanjenje emisija od 80 posto u odnosu na 1990., postoje veliki izazovi, no analize pokazuju da će ulaganja i provedba strategijom utvrđenih mjera donijeti porast svih najvažnijih makroekonomskih pokazatelja u Hrvatskoj.

Transformacija prljave industrije

europska zdravstvena politika

Romana Jerković upozorava na opasan zaokret EU-a

Fiskalizacija 2.0

Sigurnost e-računa: “Najveći strah i razlog zašto neki te usluge nude sumnjivo jeftine jest da će oni dilati vaše podatke”

Zatim su članice EU odobrile uredbu kojom se uspostavlja Fond za pravednu tranziciju, veličine 17,5 milijardi eura, namijenjenih za ublažavanje socijalnih i ekonomskih posljedica za prelazak s fosilnih goriva na niskougljično gospodarstvo.

Fond za pravednu tranziciju jedan je od ključnih sastavnica za postizanje cilja EU: smanjiti emisiju stakleničkih plinova za 55 posto do 2030. u odnosu na 1990. godinu. Budući da države EU imaju različite početne pozicije u pogledu zelene tranzicije oporavka, Fond za pravednu tranziciju trebao bi spriječiti povećanje razlika u razvijenosti među zemljama Unije.

Sredstva su u prvom redu namijenjena financiranju postupnog napuštanja proizvodnje i iskorištavanja ugljena, lignita, treseta, nafte iz škriljaca, ili za transformaciju prljave industrije te za investicije u zelene projekte.

Najveću alokaciju iz toga fonda ima Poljska, 3,5 milijarde eura. Slijedi Njemačka sa 2,25 milijardi eura i Rumunjska sa 1,95 milijardi eura. Hrvatska može računati na 169 milijuna eura.

Sredstva će uglavnom biti namijenjena za pomoć osobama koje će ostati bez posla zbog gašenja proizvodnje povezane s fosilnim gorivima. Pomoć će biti usmjerena za njihovo osposobljavanje za nove poslove, mjere za socijalno uključivanje, istraživanje i razvoj, prijenos naprednih tehnologija, pristupačnu zelenu energiju i skladištenje energije, dekarbonizaciju lokalnog prijevoza, digitalizaciju i poboljšanje kružnog gospodarstva, uključujući prevenciju nastajanja otpada. Drugim riječima, za reindustrijalizaciju i stvaranju novih zelenih radnih mjesta.

Održan je također i 36. susret stručnjaka za plin u Opatiji, najveći međunarodni energetski skup u Hrvatskoj. Glavne teme bile su dekarbonizacija energetskog i plinskog sektora, vodik kao gorivo u idućih deset godina, pametne tehnologije i problematika dekarbonizacije cestovnog i pomorskog prometa.

Osnovno pitanje skupa bilo je kako razviti plinski sektor u novijim okolnostima energetske tranzicije. Prirodni plin treba dekarbonizirati, u suprotnom će njegova potrošnja padati, iako smo svjesni da je on važan energent u ovom desetljeću kao prijelaz na niskougljično gospodarstvo. Promjene u tranziciji moraju biti realne i umjerene, a cilj je izbaciti ugljen u industriji i dizel u prometu.

Na sve to veže se pitanje koje promjene očekuju sektor plina u trećem desetljeću 21. stoljeća? Naravno, zbog pojave dekarbonizacije energije.

Također, može li električna energija dobivena iz sunca, vjetra, biomase, bioplina i ostalih obnovljivih izvora zamijeniti naftu i ugljen, a u prometu benzin i dizel? Može li se to samo s električnom energijom i hoće li biti zastupljeni i drugi energenti kao što su vodik?

Prilika za hrvatske tvrtke

To su suštinska pitanja na koje bi stručnjaci uskoro trebali dati odgovore na razini cijele EU, a pretočiti i implementirati u mjerama koje bi se trebale donijeti na razini svake zemlje.

Moj stav je da plin i nafta nisu spojene posude i da prirodni plin treba odvojiti od nafte i naftnih derivata (posebice u sektoru prometa) i preusmjeriti ga konačno prema obnovljivim izvorima i električnoj energiji. Prirodni plin se ne natječe s obnovljivim izvorima već ima funkciju istiskivanja ugljena iz energetskog sektora, a dizela iz sektora prometa jer emitira puno manje ugljikovog dioksida.

Osnovni problem plinskog sustava je može li se što hitnije dekarbonizirati pomoću vodika, zbog cijena vodika, i cijene prenamjene plinske infrastrukture za uporabu vodika u njoj.

Hrvatske tvrtke tu se trebaju pronaći i uočiti prilike da se počnu ravnomjerno razvijati pomoću procesa Zelene tranzicije. Mnogi su i počeli mijenjat način svog razmišljanja i djelovanja zapošljavanjem ljudi i osnivanjem novih odjela, sukladno načelima energetske tranzicije i dekarbonizacije u energetici.

Tako SPO Lučko ima tendenciju rada u vodikovoj industriji kao i grupacija Đuro Đaković. S druge strane, imamo i Turbomehaniku koja izražava interes za spajanjem različitih industrijskih djelatnosti u području vodika i razvoj pumpne postaje za vodik.

Hrvatska ima potencijala i bit će joj na raspolaganju određena financijska sredstva, treba joj samo malo više vjere i samopouzdanja.