Neposredno nakon globalne financijske krize 2008. godine, poduzete su mjere za sprečavanje novog potencijalnog sloma sustava. Proces reforme u to je vrijeme bio sporan, ali usvojeni zakoni i pripadajući propisi izuzetno su se dobro držali.

Dvanaest godina kasnije, suočeni s dalekosežnom štetom koju je 2020. godine nanijela pandemija koronavirusa, velike privatne financijske tvrtke pokazale su se otpornijima, a donositelji politika imali su dovoljnu političku potporu za poduzimanje koraka koji su pomogli stabiliziranju globalnog gospodarstva u odnosu na ono što se moglo dogoditi. Vjerojatno će ga i dovesti na put oporavka 2021. Stoga, što slijedi?

Budući da se neke zemlje počinju stavljati Covid-19 pod kontrolu, uglavnom putem programa cijepljenja, možemo se nadati još jednoj fazi reforme poslije krize, kojoj je ovaj put cilj značajno smanjenje mogućnosti druge globalne pandemije ili sličnog šoka za javno zdravstvo.

Ali nada nije uvjerenje. Nažalost, postoje četiri razloga koji potkrepljuju mišljenje da bi napredak mogao biti sporiji i teži nego nakon financijske krize 2008.

Prvo, nismo se još izvukli. Do sredine 2009., američko i svjetsko gospodarstvo prebrodili su globalnu financijsku krizu i zemlje članice skupine G7 (i većina skupine G20) mogle su se složiti oko potrebe čvršće regulacije financijskog sektora.

Suprotno tome, brojne zemlje diljem svijeta, uključujući one u Europi, još uvijek se bore s koronavirusom. Teško se usredotočiti na sveobuhvatni program reforme dok kriza još uvijek bijesni, a susjedi se prepiru oko toga tko ima pristup kojoj količini cjepiva.

Istočna Azija bolje pripremljena

Drugo, nisu sve zemlje ovog puta podijelile isto iskustvo. Od 2008. do 2009., zemlje diljem svijeta, gotovo bez iznimke, bile su zahvaćene – ili duboko zabrinute uslijed – nekog aspekta financijske panike koja je započela na Wall Streetu. Globalne financije doista dosežu gotovo svaki kutak svijeta.

No kada se radilo o pandemiji uzrokovanoj bolešću Covid-19, neke zemlje, osobito one u istočnoj Aziji, bile su bolje pripremljene i djelovale su brže, čime su izbjegle neke od najpogubnijih učinaka.

Primjerice, Kina vjerojatno neće sagledavati zahtjeve politike nakon pandemije kroz isti objektiv kao Sjedinjene Američke Države i veći dio Europe.

Pa ipak za sprečavanje ili ublažavanje pandemije potrebno je doista globalno djelovanje. Financijska kriza 2008. bila je prije svega transatlantski fenomen, koji je povukao za sobom ostale zemlje.

Da bi se riješili temeljni problemi, ili barem postiglo da njihovo ponovno pojavljivanje bude manje vjerojatno, bila je potrebna stvarna reforma u SAD-u, uz dostatnu suradnju u Europi (osobito po pitanju pravila o zahtjevima dioničkog kapitala i načinu postupanja s prekograničnom trgovinom izvedenicama).

Sigurno smo u proteklih godinu dana naučili da se novi patogeni mogu razviti bilo gdje i širiti na nepredvidljive načine te da nam je potreban sustav nadzora bolesti koji obuhvaća sve na Zemlji. No to će biti teško izgraditi ako i dok sve vlade to ne postave svojim glavnim priritetom.

Treće, bolje javno zdravstvo košta stvarni novac. To se posebno odnosi na Sjedinjene Američke Države, koje su nažalost premalo uložile u pružanje osnovne zdravstvene zaštite svom stanovništvu.

Postoji tračak nade, uključujući sve veću sposobnost Amerike da pojača dijagnostičko testiranje i vjerojatnost da će nam neka tehnologija povezana s Covidom također pomoći u borbi s drugim bolestima. No tko će platiti za primjenu te tehnologije diljem svijeta, uključujući i zemlje s nižim dohotkom?

Kako smanjiti rizik?

Naposljetku, postoji mnoštvo visokofrekventnih podataka o financijama, dok se globalni teret bolesti percipira samo u mnogo grubljem smislu. Svakako, donositeljima politika nije lako pristupiti i razumjeti sve relevante podatke financijskog sektora.

Ipak, situacija u financijama puno je bolja nego u javnom zdravstvu, gdje tijela vlasti jedne zemlje (recimo, američki Centri za kontrolu i prevenciju bolesti) imaju samo vrlo ograničen pristup onome što se događa drugdje s dovoljno detalja i pravovremenosti da bi bile korisne.

Za SAD dobra je vijest da se administracija predsjednika Joea Bidena obraća vlastitom javnom zdravstvu, pružajući korisno početno fiskalno poticanje gospodarstva i postavljajući temelje za prijeko potrebnu obnovu infrastrukturnih ulaganja, uključujući (nadamo se) sve što je potrebno za potporu jačem javnom zdravlju. Čini se da administracija razumije da je zdravstvena politika važna dimenzija vanjske politike.

Primjerice, pomoć zemljama u pristupu pouzdanom cjepivu može im pomoći da se sada oporave i izgrade povjerenje potrebno za buduću suradnju u beskonačnoj borbi protiv zaraznih bolesti.

Možemo li ići još dalje i primijeniti lekcije iz pandemije na klimatske promjene i ekstremne vremenske uvjete s kojima se svijet suočava? Možemo li razviti korisnu tehnologiju za smanjenje rizika i izgraditi dovoljno suradnje kako bismo je primijenili i platili za njenu upotrebu diljem svijeta?

S pandemijom i financijskom krizom 2008. čekali smo dok se nije dogodila katastrofa prije nego smo napokon djelovali. Što se tiče klimatskih promjena, nemamo takav luksuz.

© Project Syndicate 2021.