Griješiti je ljudski, poznata je narodna mudrost i vrlo učestala racionalizacija. Kada to kažemo kao da nam je pola oprošteno.

No pogreške koje činimo automatski, zbog načina na koji razmišljamo, mogu nas dovesti do fatalnih pogrešaka u razmišljanju. Poznato je kako raspolažemo ograničenim mentalnim kapacitetom te nas to čuva od sagorijevanja od previše informacija. Ipak, kako sve ima svoju cijenu, tako nas automatsko mišljenje često dovodi do stereotipnog razmišljanja, preuranjenog predviđanja i donošenja krivih zaključaka. Jedna od fundamentalnih pogreški u rezoniranju naziva se osnovna atribucijska pogreška. Ljudi kao ljudi, velik dio vremena posvećuju drugim ljudima. Žive s njima, komuniciraju, ovise, razvijaju se, vole, mrze, stvaraju ih. Ljudi su nam važni i zato mnogo vremena provodimo u razmišljanju o njima. Ukratko, ljudi čine većinu života drugim ljudima i upravo stoga smo svi životni znanstvenici i skloni psihologiziranju. Promatramo ljude, analiziramo ih, želimo predviđati a ponekad i kontrolirati ponašanje ljudi oko nas. U tome smo amateri jer ne možemo pobjeći od načina na koji automatski mislimo a koji po prirodi stvari nije sustavno analiziranje podataka i posljedično izvođenje zaključaka.

Pogreške su neizbježne
Gledajući zajedno način na koji mislimo i način na koji mislimo o drugim ljudima, osnovna atribucijska pogreška je neizbježna. Radi se o pripisivanju razloga ponašanju drugih ljudi pri čemu se naglašavaju osobine ličnosti (karakter) a podcjenjuje se utjecaj okolnosti, odnosno, situacije u kojoj se akter nalazi. To znači da ćemo ponašanje ljudi koje promatramo, ukoliko se nismo prebacili na kontrolirano mišljenje, pripisati njemu samome i tome kakav je. Fenomen koji se javlja u paru sa osnovnom atribucijskom pogreškom jest razlika u mišljenju osobe koja promatra i koja izvodi nekoa ponašanje. Možete pretpostaviti da kada smo opažači tuđeg ponašanja činimo osnovnu atribucijsku pogrešku dok, obratno, kao izvođači ponašanja u većoj mjeri uzimamo u obzir kontekst našeg ponašanja i njemu pripisujemo uzročnu ulogu. Naravno, ako se radi o osobnom uspjehu opet se vraćamo osnovnoj atribucijskoj pogrešci i mehanizmu očuvanja vlastitog samopoštovanja. U čemu je problem sa ovom pogreškom? Jednostavno se radi o tome kada ponašanje drugih pripišemo njihovim osobinama, teško ćemo vjerovati da se ljudi mogu lako promijeniti te se time naš zaključak o drugima učvršćuje. Te iste ljude ćemo i dalje promatrati kroz prizmu vlastitih zaključaka i teško ćemo promijeniti naše sheme unatoč suprotnim informacijama koje primamo. Upravo u tome je paradoks što ćemo informacije suprotne našem „znanju“ o osobi pripisati kontekstu ili kategorizirati kao iznimke.

Potvrđivanje našeg mišljenja
Nedavno smo bili svjedoci nemilog događaja pogibije dvadesetak mladih Nijemaca na “ljubavnoj paradi”. Slijedeći spoznaje iz socijalne kognicije, prije nešto što su saznali detalje ove vijesti, mnogi su vjerojatno zaključili kako se radi o „nadrogiranoj i pijanoj hrpi klinaca“ a tek kasnije ponovo razmotrili svoj preuranjeni zaključak. Ukoliko su donijeli atribuciju za cijeli grupu ljudi, napravili su krajnju atribucijsku pogrešku pripisivanja osobnih uzroka ponašanja cijeloj grupi ljudi. Ovakav rezon leži u osnovi mnogih stereotipa koji su ogledalo osnovne atribucijske pogreške u mišljenju. “Škoti su škrti”, “Francuzi su dobri ljubavnici”, “Nijemci su hladni” i, naravno, “Plavuše su glupe”. Da malo zakompliciram, spomenimo fenomen samoispunjavajućeg proročanstva gdje naša očekivanja o drugima utječu na način na koji se odnosimo prema njima i samim time izazivaju kod drugih komplementarno povratno ponašanje potvrđujući tako naše početno mišljenje. Jasno je kako ovaj fenomen dovodi do potvrđivanja stereotipa i drastičnog smanjenja šansi da se izbacimo iz ovog začaranog kruga automatskog mišljenja. Npr. ako o osobi imamo mišljenje da je nezainteresirana, tako ćemo joj nezainteresirano i pristupiti. Druga osoba sada nas percipira nezainteresiranima i ne trudi se s nama komunicirati. To dovodi do potvrđivanja vlastitog početnog očekivanja.

* Autorica je magistrica psihologije i predavačica na Zagrebačkoj školi ekonomije i managementa