Sukladno odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-976/2006 od 4. 1 .2007. postojanje ugovora o zakupu nije zapreka za stjecanje prava vlasništva poslovnog prostora nastalog prenamjenom zajedničkih dijelova zgrade, kad su ispunjene ostale pretpostavke za takvo stjecanje prema odredbi članka 372. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima.

Odredbom članka 372. stavak 1. ZVDSP-a, propisano je da tko je do stupanja na snagu navedenog Zakona, a na temelju odobrenja koje je nadležna vlast dala u granicama svoje ovlasti na takvo imovinskopravno raspolaganje, o svome trošku proveo prenamjenu zajedničkih prostorija u zgradi u društvenom vlasništvu u stan ili drugu samostalnu prostoriju, da je stekao time na temelju i u sklopu tog odobrenja pravo vlasništva prenamijenjenih prostorija kao posebnog dijela nekretnine, zajedno s odgovarajućim suvlasničkim dijelom cijele nekretnine. S obzirom na iznesena utvrđenja nižestupanjskih sudova, a imajući na umu odredbu članka 372. ZVDSP-a, ovaj sud nalazi da su se ispunile pretpostavke iz odredbe navedenog članka, te da je tužitelj stekao pravo vlasništva na prijepornom prostoru na temelju navedene odredbe, jer je do stupanja na snagu navedenog Zakona, a na temelju odobrenja koje je nadležna vlast dala u granicama svoje ovlasti na takvo imovinskopravno raspolaganje, tužitelj o svome trošku proveo prenamjenu zajedničke prostorije – podrumske prostorije u zgradi u samostalnu poslovnu prostoriju, a čime je stekao pravo vlasništva na prijpornim prostorijama kao posebnom dijelu nekretnine.
Vanja Vargec, dipl. iur

Zakon ne regulira pobijanje odluka NO-a
Kako Zakon o trgovačkim društvima ne sadrži odredbe o pobijanju odluka nadzornog odbora društva s ograničenom odgovornošću, ali sadrži odredbe o pobijanju odluka skupštine društva (čl. 336.-449. tog Zakona), te odredbe, prema shvaćanju ovog revizijskog suda, treba odgovarajuće primijeniti i na pobijanje odluka nadzornog odbora. To dovodi i do primjene rokova u kojima se može tužbom pobijati odluka nadzornog odbora, što znači da je sa stajališta tih posebnih propisa trebalo cijeniti pravodobnost tužbe koju je podigao tužitelj u ovom predmetu. Nadalje, Zakon o trgovačkim društvima u čl. 439. propisuje odgovarajuću primjenu niza odredaba o nadzornom odboru dioničkog društva i na nadzorne odbore društva s ograničenom odgovornošću.

Gradnjom na tuđem zemljištu stječe se pravo cijele nekretnine
U konkretnom slučaju raspravljano je o pravu stjecanja nekretnine u cijelosti nakon gradnje na tuđem zemljištu. Prema odredbi čl. 9. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (dalje ZOV), pojedinačnu nekretninu čini zemljišna čestica, uključujući i sve što je s njom razmjerno trajno povezano na njezinoj površini ili ispod nje, ali kada je više zemljišnih čestica upisano u zemljišnoj knjizi u isti zemljišnoknjižni uložak, one su pravno sjedinjene u jedno djelo, koje je kao takvo jedna nekretnina. Sukladno toj odredbi, pojedinačnu nekretninu čini zemljišna čestica uključujući i ono što je s njom trajno povezano. To znači da samo čkbr. 519/10 čini pojedinačnu nekretninu i samo ta čestica može biti predmet tužbenog zahtjeva, a predmetna kuća ne čini pojedinačnu nekretninu i ne može biti predmet tužbenog zahtjeva.Zato nije bio dobro postavljen dio tužbenog zahtjeva kojim je traženo utvrđenje da je stekao vlasništvo obiteljske kuće u cijelosti jer se može ocjenjivati jedino vlasništvo cijele čestice zajedno sa svim što je na njoj napravljeno, a kako je prvostupanjski sud i postupio.
M. Ljubenko, dipl. iur.