Bespravna gradnja cvjeta duž dalmatinske obale, bageri neumorno grabe tijekom cijele godine, a posljednji slučaj katastrofalnog zahvata u zaštićenom obalnom području dolazi – već pogađate – iz okolice Tisnog, s otoka Murtera.

Prestižna turistička destinacija na samom ulazu u kornatski arhipelag sve je poznatija po ilegalnim građevinskim pothvatima gdje domino-efektom nemilice padaju ilegalni kampovi i bespravni neboderi te na teren sve češće izlazi građevinska inspekcija Državnog inspektorata, ali i službenici policije i USKOK-a.

Međutim, čini se da nema jednako gorljivog terenskog rada kada je riječ o službenicima nadležnih područnih ureda iz županija i gradova, koji godinama izdaju sumnjive dozvole, čak i za fiktivne kampove, OPG-ove i domaćinstva. Kaznene prijave, novčane kazne, pa ni optužnice USKOK-a nisu brana bespravnim graditeljima koji devastiraju prostor, koji bi za državu trebao biti od esencijalne važnosti.

Bez problema do priključka
Prošlog tjedna podignuta je jedna u nizu kaznenih prijava zbog protupravne gradnje, protiv 50-godišnjaka koji je kraj Tisnog bez građevinske dozvole, u dijelu zaštićenog obalnog područja, dogradio betonsku terasu i suterenski prostor, četiri prizemne građevine i četiri betonska bazena. Osim drskosti protupravnih graditelja, fascinira i već uhodan mehanizam spajanja ilegalnih zdanja na elektroenergetsku mrežu i izdavanje potrebnih certifikata. Bespravne betonske “nemani” rezultat su koordiniranog, institucionaliziranog nemara i korupcije, koji u pitanje dovode opstojnost prostora na kojem su se vodile krvave borbe zbog njegove neovisnosti, a tragičan je dojam da je urednije izgledao nakon djelovanja agresora iz 90-ih.

Zašto prostor nema svog skrbnika, svoga zaštitnika koji neće dopustiti da ga ljudi nesmiljeno i nekažnjeno devastiraju? Pita se to već godinama i splitski arhitekt Jerko Rošin.

“Prostor je pitanje opstojnosti države i njezina razvoja, ali upitno je kako ga štitimo. Njegova devastiranost dokazuje da se Ustav RH ne brine jednako o ljudima i o prostoru. Prije dvadesetak godina Vladin Savjet za prostorno uređenje ustanovio je da u sustavu vlasti postoji 30 subjekata koji su nadležni za stanje u hrvatskom prostoru. Prema toj slici, moglo bi se zaključiti da se vlast sustavno brine o svom prostoru. No upravo ta suptilna razgranatost funkcionira kao vrlo fertilna podloga za razvoj nereda u prostoru, umjesto brige o stanju u njemu. Razlog je u nedostatku međusobne komunikacije tih subjekata”, kaže Rošin.

Zbog nezainteresiranosti politike za stanje u prostoru, apatije javnosti i etički upitna ponašanja znanosti i struke, Akademija arhitektonske umjetnosti i znanosti Hrvatske objavila je Deklaraciju o hrvatskom prostoru kao apel za promjenu ponašanja, zaštitu prostora i njegovo uvođenje pod Ustavom štićenu kategoriju.

promo

Poslodavci više ne traže samo diplomu: zašto visoka učilišta moraju mijenjati način obrazovanja

promo

Što zapravo kupujete kada kupujete automobil?

“Ustavno-pravna priča vezana uz zaštitu okoliša ili, kako mi to želimo i volimo nazivati, za prava prirode u stvarnosti ovisi o našoj ideji jesu li ta prava antropocentrična, biocentrična ili egocentrična. Gledamo li zaštitu prirode kao nešto što u centar postavlja čovjeka, koji je hijerarhijski iznad svega ostalog na svijetu, svih životinja, biljaka i sve nežive prirode, bio bi to klasični, tradicionalni pravni pristup, no za razliku od toga razvija se biocentrični pristup, koji u fokus ne stavlja samo čovjeka već i životinje i biljke.

Osobito na tzv. Globalnom jugu, u Južnoj Americi, Novom Zelandu i dijelovima Afrike, govorimo o ekocentričnoj pravnoj paradigmi koja promatra ukupnu povezanost svih dijelova prirode, i žive i nežive, a kao posljedicu ima ideju da bi svi dijelovi prirode trebali imati određene elemente pravne osobnosti”, kazala je na stručnom skupu u Šibeniku ustavna stručnjakinja Sanja Barić. Ističe da članak 3. hrvatskog Ustava spominje zaštitu prirode i čovjekova okoliša kao jednu od jedanaest najviših vrednota tog poretka.

Narodu kaos ne smeta
“Članak 50., recimo, govori o tome da se i vlasnička i poduzetnička prava, odnosno slobode, mogu ograničiti, među ostalim, i zbog zaštite okoliša. Imamo članak 70. koji govori o pravu na zdrav život, a kaže da država ima obavezu osigurati uvjete za zdrav okoliš i zdrav život, a svi mi dužni smo poštovati prava prirode i o okoliša. Na koncu, imamo članak 52., koji govori da postoje neka dobra od posebnog interesa za Republiku Hrvatsku koja uživaju njezinu posebnu zaštitu.

Spominje i vodu, floru i faunu, šume, rijeke… Kada je nešto od posebnog interesa za Republiku Hrvatsku, znači li to da samo po sebi ima vrijednost ili ima vrijednost zato što nama, ljudima, državi, naciji, ljudskom rodu – može štetiti ako nije sačuvano? Postoji jako važna razlika između ta dva konflikta, a govori koliko mi doista interno i “hrvatski” djelujemo u potrebi zaštite prirode i koliko smo spremni primjenjivati zakone i propise koje imamo, koliko smo doista posvećeni tome da ishod naših zakona i našeg djelovanja bude stvarna zaštita prirode, životinja, biljaka i prostora”, smatra naša stručnjakinja.

Arhitekt Rošin, pak, zaključuje: “Previše je bolno zaključiti da narodu kaos u prostoru nimalo ne smeta. Teško je prihvatiti da je našem mentalitetu prihvatljivija dramatična destrukcija okruženja od očuvanja vrijednosti prirodne i kulturne baštine. Nažalost, hrvatska praksa to nekako često potvrđuje jer je broj građevina koje mimo zakona traže svoj legitimitet u prostoru u proporciji s nešto više od 50 posto stanovišta Hrvatske, što znači da imamo više od milijun ilegalnih objekata. Čini se to kao tema za studioznu sociološku i psihijatrijsku analitiku.”