S Ankom Slonjšak, pravobraniteljicom za osobe s invaliditetom, pričali smo o glavnim preprekama i problemima s kojima se suočavaju osobe s invalididetom, zamjenskim kvotama, deinstitucionalizaciji i transformaciji domova socijalne skrbi te problemu udomljavanja.

Kakav je položaj mladih osoba s invaliditetom danas na tržištu rada i možemo li tu govoriti o pojmu dvostruke diskriminacije?

Mlade osobe s invaliditetom dijele „sudbinu“ svih mladih osoba na tržištu rada, s time da zbog invaliditeta često nailaze na nerazumijevanje i predrasude, a posebice ukoliko se radi o potrebi omogućavanja razumne prilagodbe na radnom mjestu kako bi svoje radne zadatke obavljali ravnopravno u odnosu na ostale zaposlenike.

Najviše se zapošljavaju kroz mjere aktivne politike zapošljavanja. Ono što nas dodatno brine, a to se odnosi na sve mlade je nedostatak radnih mjesta i činjenica što se u Hrvatskoj ne otvaraju nova radna mjesta.

Dodatni problem stvara neusklađenost obrazovanja s potrebama tržišta rada, pa tako imamo situaciju da mladi s invaliditetom često godinama budu u evidenciji više zato što nemaju odgovarajuće obrazovanje, zanimanje i vještine nego što bi se radilo o predrasudama.

Prema vašim riječima 70.107 osoba s invaliditetom je u prvih šest mjeseci prošle godine, iako radno sposobno, ipak bilo u evidenciji nezaposlenih. Što dovodi do toga, jesu li statistike HZZO-a uvijek reprezentativne i kakva je situacija bila do kraja godine?

Brojka koju spominjete odnosila se na broj osoba s utvrđenom profesionalnom nesposobnošću, a koje su izvan radnog odnosa u 2017. godini, dok je u evidenciji HZZ-a bilo evidentirano tek 6497 osoba koje traže posao. Nedvojbeno je da je od strane sustava zapostavljen ogroman radni potencijal osoba s invaliditetom. Da je to tome tako, proizlazi iz činjenice da je čak 70.107 osoba koje imaju preostale radne sposobnosti ipak izvan radnog odnosa.

Osim već spomenutog problema neusklađenosti obrazovanja s potrebama tržišta rada, jedan od razloga svakako čine neutemeljene predrasude i diskriminacija osoba s invaliditetom od strane poslodavaca pri zapošljavanju i radu te prepreke iz okoline s kojima se svakodnevno suočavaju.

Impact poduzetništvo

Olakšavaju život pacijentima: Hrvatske tvrtke napravile čuda od tehnike, prvi prototipi već se testiraju

Employee Wellbeing

Od pripravnika do lidera: ‘Ovdje se ne bojimo pitati, tražiti pomoć i rasti’

Međutim, neučinkovita i manjkava zakonska uređenja također otežavaju njihov položaj, npr. još uvijek nemamo zakonski uređen institut radnog asistenta.

Veliki dio problema leži i u dugogodišnjim preranim umirovljenjima i u tom kontekstu neprepoznavanja uloge profesionalne rehabilitacije od strane predviđenih naručitelja ovih usluga, a s ciljem očuvanja preostalih radnih sposobnosti.

Je li bilo poboljšanja?

Svake godine za potrebe izrade Izvješća o radu tražimo od HZZ-a podatke koji se odnose na zapošljavanje osoba s invaliditetom. Prema Izvješću o aktivnostima Hrvatskoga zavoda za zapošljavanje u području zapošljavanja osoba s invaliditetom u razdoblju od 1. siječnja do 30. rujna 2018., posredovanjem Hrvatskoga zavoda za zapošljavanje zaposleno je ukupno 141.455 osoba.

Od tog broja 2656 su osobe s invaliditetom (udio od 1,9% svih zaposlenih osoba iz evidencije Zavoda), što čini porast od 0,3% u odnosu na isto razdoblje prošle godine kada je zaposleno 2648 osoba s invaliditetom (1,7% ukupne populacije zaposlenih osoba iz evidencije Zavoda).

Kakva je stanje sa socijalnim poduzetništvom u Hrvatskoj danas?

Kod nas je ono još uvijek zanemareno i potrebna je dodatna sustavna podrška, kako bi uklonili ograničavajući faktori razvoja i prepoznala vrijednost ovakvog tipa poslovanja.

Unatoč Zakonu o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom, početkom godine saznali smo da čak 7594 poslodavca umjesto zapošljavanja osoba s invaliditetom plaća naknadu od 982 kune. Jesu li poslodavci i dalje društveno neodgovorni i što radite po ovom pitanju?

Mi smo predlagali da se prošire i pojednostave u primjeni zamjenske kvote koje mogu imati prijelaznu ulogu prema ispunjavanju kvote zapošljavanjem. Zakonskim izmjenama to je i učinjeno.

Naravno da ima i društveno neodgovornih poslodavaca koji imaju predrasude, ali i onih koji unatoč potrebi i htijenju da zaposle osobu s invaliditetom ne mogu naći odgovarajuću osobu s obzirom na strukturu radnih mjesta i vrstu djelatnosti, što se pokazuje kao ozbiljan problem.

Zato smatramo da su zamjenske kvote važne i to zbog poticanja odgovornijeg odnosa prema zapošljavanju osoba s invaliditetom i njihovom radu tijekom radnog vijeka.

Pristupačnost građevina i dalje je jedan od najčešćih oblika diskriminacije osoba s invaliditetom. Na koji način nastojite dokinuti ovom problemu?

Točno je kako je pristupačnost građevina i dalje jedan od najčešćih oblika diskriminacije osoba s invaliditetom koja se čini konkretnim propuštanjem razumne prilagodbe.

Opravdanja za nečinjenja su različita, pa tako primjerice od tijela javne vlasti često dobivamo obrazloženja da se radi o građevinama koje su zaštićena kulturna baština ili da trenutno nema dovoljno osiguranih financijskih sredstava za radove koje bi takve građevine učinile pristupačnim.

U više navrata smo tijekom 2018. godine postupali po pritužbama i predstavkama vezano upravo za pristupačnost građevinskih objekata, te proveli niz aktivnosti u području suzbijanja diskriminacije, a vezano uz pristupačnost usluga i dobara.

Izdavane su brojne preporuke i upozorenja za otklanjanjem nepravilnosti na koje su upućivali podnositelji predstavki, a to nisu samo osobe s invaliditetom, nego i članovi njihovih obitelji, prijatelji, susjedi, ali moramo reći i drugi zainteresirani građani koji su primijetili takve nedostatke sredina u kojima žive. Kao jednu od najvažnijih preporuka smatramo uključivanje osoba s invaliditetom ili uključivanje njihovih predstavnika od strane jedinica lokalne samouprave kao članova povjerenstva za obavljanje tehničkog pregleda tijela graditeljstva nadležnog za izdavanje uporabne dozvole.

Također, činjenica je kako dostupni podatci o pristupačnosti građevina u Hrvatskoj nisu potpuni i međusobno se razlikuju ovisno o tome tko ih je i na koji način prikupljao i obrađivao.

Sve su to razlozi zbog kojih do danas nije provedena potpuna inventarizacija građevina javne i poslovne namjene, odnosno još uvijek nije poznat ukupan broj takvih građevina na području Hrvatske s invaliditetom od samog početka do kraja u procese izgradnje ili rekonstrukcije.

Što se može učiniti da se smanji intenzitet predrasuda i stereotipa kod poslodavaca, a kada se radi o zapošljavanju osoba s invaliditetom?  

Sama zaposlena osoba s invaliditetom svojim znanjem, vještinama i doprinosom na radnom mjestu na najbolji mogući način ruši predrasude i ako poslodavac zaposli samo jednu osobu, ona otvara vrata i drugim osobama s invaliditetom.

Ne zaboravimo da svaka osoba, pa tako i osoba s invaliditetom, mora imati kompetencije za određeni posao. Ured pravobraniteljice za osobe s invaliditetom je u suradnji s HGK i HUP-om u zadnje tri godine održao niz stručnih radionica diljem Hrvatske za poslodavce upravo na temu zapošljavanja osoba s invaliditetom, kako bi ih se upoznalo sa zakonodavnim i institucionalnim okvirom podrške koji im je na raspolaganju i uklonilo moguće predrasude.

Kada je riječ o osobama s invaliditetom, i dalje je prisutan problem segregacije. Koje akcije je potrebno poduzeti kako bi se taj problem smanjio i senzibilizirala javnost o ovom problemu? Gdje je sve izdvajanje prisutno?

Konvencija o pravima osoba s invaliditetom obvezuje da država osigura sve oblike usluga i podrške osobama s invaliditetom, kako bi one mogle živjeti u zajednici, odnosno birati gdje i s kim će živjeti.

Osobe s invaliditetom nositelji su prava na život u zajednici, a država je obavezna osigurati da ova prava budu i ostvarena. Konvencija naglašava da je potrebno poduzeti učinkovite i odgovarajuće mjere kako bi se osobama s invaliditetom olakšalo uživanje ovog prava.

Kako u Republici Hrvatskoj nismo stvorili pretpostavke za uživanje ovog prava, osobe s invaliditetom prisiljene su živjeti u domovima i institucijama.

Od 2010. Hrvatska provodi Nacionalni Plan deinstitucionalizacije i transformacije domova socijalne skrbi, prema kojem se do 2016./2018. treba smanjiti broj smještenih osoba za 30-40%, a domovi se transformiraju u pružatelje usluga u zajednici.

Prema podacima iz Plana deinstitucionalizacije, transformacije te prevencije institucionalizacije 2018.-2020., na stalnom smještaju se 2010. nalazilo više od 6000 osoba s mentalnim, tjelesnim, intelektualnim i osjetilnim oštećenjem, a 2016. oko 5500 osoba.

Iz ovog se može zaključiti da nije ostvaren veći pomak u procesu deinstitucionalizacije, a to se objašnjava priljevom novih korisnika smještaja. Ovo možemo obrazložiti ponovo jedino nedostatkom usluga koje su potrebne da osobe s invaliditetom ostanu u svojim obiteljima i domovima.

Širenje usluge organiziranog stanovanja posljednjih godina stagnira, unatoč činjenici da je ova usluga potvrdila potencijal u dostizanju zadanog standarda na području osiguranja uživanja ljudskih prava.

Ministarstvo je tijelo odgovorno za izvršavanje obveza preuzetih međunarodnim dokumentima kao i nacionalnim planovima.

Iako je Odbor za praćenje provedbe Konvencije o pravima osoba s invaliditetom u Hrvatskoj natuknuo kako udomiteljstvo kao oblik zbrinjavanja osoba s invaliditetom treba napustiti, broj odraslih osoba u udomiteljskim obiteljima ipak raste, pa je tako u 2017. evidentirano njih 4411. Zašto unatoč prijedlozima i dalje ne odustajemo od toga i možete li nam navesti neku zemlju koja bi nam po pitanju tog problema mogla poslužiti kao primjer?

Iz navedenih podataka vidljiv je pogrešan smjer kojim je krenulo nadležno Ministarstvo provodeći politiku deinstitucionalizacije, povećavajući broj korisnika koji se smještavaju u udomiteljske obitelji ili obiteljske domove koji se prema nacionalnom zakonodavstvu smatraju izvaninstitucionalnim zbrinjavanjem.

Smještaj odraslih osoba s invaliditetom u udomiteljske obitelji neprihvatljiv je i u neskladu s obvezama iz članka 19. Konvencije. Ovo je jasno poručio i Odbor za prava osoba s invaliditetom u svom komentaru na Inicijalno izvješće RH o provedbi Konvencije.

Umjesto razvijanja organiziranog stanovanja koji je daleko prihvatljiviji oblik podrške životu u zajednici, upravo je nedavno donesen i Zakon o udomiteljstvu kao odgovor na povećane potrebe za uslugama u zajednici.

Međutim, udomiteljstvo danas u Hrvatskoj ni po čemu nije lišeno institucionalnih obilježja, osim po veličini zajednice.

Dapače, odrasli korisnik u izrazito je podređenom odnosu prema udomitelju, udomitelj nije obrazovan za skrb o osobama s različitim vrstama i težinom invaliditeta, nema kontinuiranu stručnu podršku niti nadzor. Udomiteljske obitelji u pravilu su u izoliranim područjima bez sadržaja i bilo kakvih potencijala za zadovoljavanje različitih potreba smještenih osoba.

O neprihvatljivosti udomiteljstva za odrasle osobe s invaliditetom stručnjaci iz europskih zemalja govorili su na nekim stručnim skupovima u organizaciji nadležnog Ministarstva, tim više začuđuje upornost da se nastavi u tom smjeru.