Nakon što je zbog referendumske inicijative Vlada morala ustuknuti i odustati od koncesijskog modela za autoceste, šef Nezavisnog cestarskog sindikata Mijat Stanić isto joj predskazuje i za plan B.

U Vladi ne žele još jedan fijasko, pa u pripremama javne ponude 51 posto dionica tvrtke HAC-ONC pomnije pristupaju mogućim zaprekama. Trenutačno se tako iz raznih kutova nastoje sagledati pravna i ustavnopravna pitanja, ponajprije vezano uz Zakon o cestama te njihov status javnog dobra u kontekstu uvođenja privatnog operatera. Što i kako mijenjati u tom zakonu te kako definirati standarde (investicijskog) održavanja autocesta pitanja su koja se moraju raščistiti prije negoli se krene u operativnu razradu javne ponude dionica. Upućeni u sadašnju fazu tog projekta kažu da će se ti standardi regulirati kroz javni ugovor po uzoru na HŽ Infrastrukturu.

Njime bi se detaljno trebali razraditi tehnički uvjeti (od kvalitete i debljine asfalta do razine buke) i prateće financijske obveze tvrtke operatera. Ma koliko su to suštinski važnije stvari od pojedinosti vezanih uz samu provedbu prodaje dionica, paralelno se razrađuju i s tim povezane opcije. Tako doznajemo da uz javnu ponudu dionica u Vladi predviđaju nešto dionica ponuditi pod posebnim uvjetima i zaposlenicima HAC-a (i ARZ-a), kroz tzv. ESOP program, računajući valjda da bi to donekle moglo omekšati sindikate. A premda je javna ponuda HAC-ONC-a prvotno najavljena kao 'domaća' transakcija, insajderi tvrde da je otvorena i opcija dvojnog listanja – u Zagrebu i Londonu.

Za što će se u Vladi odlučiti, pokazat će skoro otvaranje postupka odabira aranžera za IPO. Žele li se u tu priču uvući i međunarodni portfeljni investitori poput Templetona ili Fidelityja, a prema nekima, to bi bilo poželjno jer bi takvi igrači bili čvršći jamac efikasnijeg poslovanja i budućih prinosa, to implicira i međunarodnu ekipu savjetnika. Oko tog pitanja zasad ipak nema suglasja, a zadrški prema takvu konceptu imaju i mirovinski fondovi. Dok neki tvrde kako oni nisu i jedini domaći institucionalci "gladni takvih dionica", drugi drže da bi tu imovinu bolje bilo usmjeriti na druge segmente gospodarstva. Prilično se razlikuju i procjene oko ulagačkog potencijala građana.

U nadležnom ministarstvu procjenjuju da bi se uz dobru marketinšku kampanju moglo privući do 250 milijuna eura ili blizu dvije milijarde kuna, što odgovara i prvotnim predviđanjima da bi građani mogli apsorbirati petinu IPO-a. Dio velikih burzovnih igrača vjeruje da bi interes građana mogao biti i osjetno veći, ali pitanje je koliko su danas relevantni razmjeri potražnje građana u npr. pretkriznom IPO-u Hrvatskog telekoma. Zagovornici IPO-a općenito kao prednost tog modela u odnosu na koncesiju ističu činjenicu da investitori u tom modelu imaju manje zahtjeve u pogledu prinosa u odnosu na tzv. venture capital koji obično traži 11-12 posto povrata. Istodobno, cijena u IPO-u ne uključuje premiju na kontrolu društva. Kako bilo, u Vladi računaju da će uz zadržavanje 49 posto dionica za ostatak utržiti oko 1,2 milijarde eura.

To je iznos koji bi se nastojao iskoristiti za što skorije smanjenje razine javnog duga. Dug HAC-a i ARZ-a je znatno veći, oko 4,2 milijarde eura, a prema nekim tumačenjima, Vlada bi veći dio novca od IPO-a iskoristila za potpuno zatvaranje obveza ARZ-a, nakon čega bi i ugasila tu kompaniju. No, za to će morati pitati i kreditore. U svakom slučaju, nakon IPO-a ostat će oko tri milijarde eura duga koji bi se postupno eliminirao. Prema recentnim projekcijama rasta prihoda (nominalno 4% godišnje) i poboljšanja efikasnosti, iz dividendi HAC-ONC-a te manjim dijelom novih trošarina preostali bi se dugovi potpuno sanirali negdje u 12. godini. To znači da bi se sa sadašnjeg omjera duga i vrijednosti (dug veći 75%) u tom roku anulirao višak duga. To je, dakako, moguće i prije ako bi država još prodavala dionice, do praga od 25 posto.