Da je proizvodnja artikala od voća isplativa investicija poznata je stvar koju već godinama ponavljaju političari i čelnici voćarskih udruga. Svake se godine na tržištu pojavi barem jedna značajnija tvrtka koja u svojoj ponudi ima proizvodnju džemova, pekmeza i marmelada. Ono što je posebno zanimljivo je da gotovo sve takve tvrtke vide svoju perspektivu u izvozu na zahtjevna tržišta zapadne Europe i Sjeverne Amerike na kojima su osobito cijenjeni džemovi. Stoga je “prirodan” slijed stvari da proizvodnja džemova i sličnih proizvoda u Hrvatskoj svake godine raste. Primjerice, 2004. godine proizvedeno je 4353 tona tih slatkih proizvoda, da bi se u 2005. ta brojka popela na 5331 tonu. Gotovo polovina te proizvodnje plasira se u izvoz pa je tako 2004. godine izvezeno 1639 tona, a godinu kasnije gotovo 2400 tona džemova.

Tri puta više
Lani je od izvoza džemova prihod iznosio 4,63 milijuna američkih dolara, a 2004. godine 3,42 milijuna dolara. Iako izvoz raste, uvoz već godinama stagnira – ali je gotovo dvostruko veći od izvoza. Tako je 2004. godine uvezeno 4142 tona džemova, voćnih želea, marmelada te pirea i pasta od voća u vrijednosti 6,16 milijuna američkih dolara, a godinu kasnije 4229 tona vrijednih 6,14 milijuna dolara. Najviše se uvozi iz susjedne Bosne i Hercegovine, čak 2420 tona, dok na drugu Sloveniju i treću Njemačku otpada gotovo deseterostruko manje, 259 odnosno 251 tona. U uvozu financijski efekti slijede količinski redosljed dok kod izvoza to nije slučaj. Razlog za to leži da se na zahtijevnija tržišta Sjeverne Amerike i zapadne Europe plasiraju manje količine džemova no veće kvalitete i više cijene. Tako se količinski najviše izvozi u BiH, 646 tona za 1,01 milijun američkih dolara, a nakon toga slijede SAD s 281 tonom ali sa zarađenih 980 tisuća dolara. Slijedi Kanada u koju se izveze 734 tone, pa Slovenija s 268 tona, itd. Nedavno otvoren pogon Royal Voća u Đurđenovcu najnoviji je primjer tvornice čiji vlasnici očekuju uspjeh na tržištu, prvenstveno na inozemnom. Iako je obitelj Klarić-Jurković već dugo vezana uz preradu voća, višegodišnjm radom u Voću export-import i Klariko Voću, radi se o potpuno samostalnoj investiciji. U projekt je uloženo 17 milijuna kuna, pogon ima kapacitet proizvodnje od minimalno 3500 tona džema godišnje s mogućnošću utrostručenja te brojke u kratkom vremenu, ako to tržište bude zahtijevalo. Gotovo 90 posto njihove proizvodnje namijenjeno je izvozu u Njemačku, Australiju i Kanadu. Svojim delikatesnim džemovima od suhe smokve koji se plasiraju uglavnom u Sjedinjenim Američkim Državama nametnuo se SMS. Iako u toj splitskoj tvrtki nisu željli govoriti o konkretnim proizvedenim količinama, SMS u ponudi ima sedam džemova od suhe smokve u kojima je postotak voća od 85 do čak 99 posto, za razliku od klasičnih koji imaju 60-70 posto.

Zlatna medalja
Potvrda kvalitete njihova džema od suhih smokava u SAD-u dokazana je ovog proljeća na testiranju u organizaciji San Francisco Croniclea kada je proglašen najboljim među 12 “na slijepo” testiranih džemova od smokve dok je džem od smokava s okusom naranče na međunarodnom sajmu hrane Fancy Food Show održanom 2004. godine u New Yorku dobio zlatnu medalju za najbolji džem. Najveći domaći prerađivač voća je koprivnička Podravka gdje se godišnje proizvede oko 3000 tona prerađevina od voća. U Koprivnici su najviše orijentirani na marmeladu i pekmez, a njihov najpoznatiji artikl u tom segmentu je pekmez od šljiva koji se proizvodi od 1957. godine, a godišnje ga se proizvede oko 450 tona. Najveći dio svojih slatkih proizvoda Podravka plasira na domaćem tržištu kao i susjednim tržištima u jugoistočnoj Europi. Iako je potražnja za hrvatskim slatkim proizvodima u inozemstvu sve veća, svim domaćim proizvođačima veliki je problem nedostatak sorti šljiva, jabuka i drugog voća koje je karakteristično za naše podneblje. Tako u Royal Voću trenutno uvoze gotovo svu potrebnu sirovinu i to uglavnom iz Poljske.

Vlastiti nasadi
U Đurđenovcu objašnjavaju da sirovina mora biti kvlitetna i postojana, što nije slučaj u Hrvatskoj jer su proizvođači mali, a kvaliteta i količine previše ovise o vremenskim prilikama. Isti problem imaju i u splitskom SMS-u gdje objašnjavaju da domaća proizvodnja smokava nije velika, a i proizvođači su usitnjeni. U oba slučaja proizvođači pokušavaju problem riješiti s vlastitim nasadima. SMS je već ozbiljno krenuo u realizaciju tog projekta dok u Đurđenovcu još čekaju rješenje zahtjeva za koncesiju na 200 hektara zemljišta gdje bi uzgajali jagode, kupine i maline. U Podravci objašnjavaju da se sirovinom opskrbljuju na domaćem tržištu kao i u čitavoj jugoistočnoj Europi. Voće koje uspijeva u podravskom podneblju, poput šljiva i jabuka, otkupljuje se od domaćih uzgajivača ako je godina bila uspješna, kažu iz Koprivnice.