Izvoz je motor austrijskog gospodarstva, a Austrijska gospodarska komora daje pogonsko gorivo što rezultira time da šest od 10 eura Beč ostvari izvozom. Tom sličicom ilustrira ulogu austrijske komorske organizacije za tamošnje gospodarstvo i državu direktor za vanjsku trgovinu Austrijske gospodarske komore dr. Walter Koren. “Riječ je o jedinstvenoj komorskoj organiziciji koja pokriva 108 ureda austrijske gospodarske diplomacije u cijelom svijetu. Financiraju je poduzetnici, a članstvo je država zakonski uredila kao obvezatno za sve gospodarske subjekte. Austrija od takvog sustava crpi korist temeljem rasta izvoza, a poduzetnicima koristi Komora jer ih u njihovim gospodarskim aktivnostima svakodnevno servisira, ali i obrazuje. Komora je, osim državnih škola, najveći rasadnik cjeloživotne edukacije za privredu u Austriji”, kaže Koren.

Četiri tisuće radnih mjesta
Dr. Koren rukovodi mrežom austrijske gospodarske diplomacije. To je sustav u kojem radi 700 ljudi. Pritom ih stotinu zapošljava centrala u Beču, a 600 djelatnika angažiraju uredi vanjske trgovine kojima je Komora pokrila svijet. U zemljama koje su najjači austrijski trgovinski partneri djeluje više ureda vanjske trgovine, no negdje su neki uredi nadležni i za više zemalja. Za ilustraciju proporcije troška organizacije i izvoznog rezultata koji privreda ostvari, Koren za početak navodi podatak da je dvije trećine gospodarskog rasta Austrije lani generirao izvoz. Tako je 2007. od 3,4 posto gospodarskog rasta Austrije za dva posto rasta zaslužna izvozna privreda koja ima podršku u Komori. Tamo jedan posto porasta izvoza stvara 4000 novih radnih mjesta. Lani je usluge Komore koristilo 16 tisuća tvrtki, a za podršku u pogledu sklapanja inozemnih poslova izvoznici su joj dali ocjenu vrlo dobar. “Naš rad ima velik utjecaj na austrijski izvoz. U godišnjem budžetu za rad svih ureda Komora raspolaže sa 70 milijuna eura, a lani je izvoz Austrije iznosio 114 milijardi eura. Sto posto budžeta Komore financiraju poduzetnici, a od 2004. otprilike još desetak milijuna eura Komora dobiva iz državnog budžeta”, kaže Koren. “Prednost toga što su tvrtke obvezne biti članice naše Komore sastoji se u tome što jednoglasno nastupamo na tržištu. To daje našem glasu posebnu snagu. S institucijom socijalnog partnerstva Komora razvija konstatan dijalog. Iako između Komore i poslodavaca po prirodi postoji konkurencija interesa, razvili smo dijalog kojim uspijevamo doći do kompromisa koji su potrebni.” Kako je Komori zakonom dan nalog da javno nastupa, preuzela je na sebe mnoge poslove koje u drugim zemljama rade djelatnici Ministarstva vanjskih poslova ili Ministarstva gospodarstva. Pritom Komora razvija snažnu gospodarsku diplomaciju uz pomoć Ministarstva vanjskih poslova s kojim je organizacijski povezana. “Komorini uredi vanjske trgovine su trgovinski odjeli austrijskih veleposlanstava. To znači da austrijska diplomacija ima dvije vanjske organizacije: političko-konzularno-kulturnu i komercijalno-gospodarsku. U inozemstvu nastupaju pod istim krovom i moraju usko surađivati”, kaže Koren.

Obvezno članstvo
Potvrđuje da je Austrija izgradila jaku gospodarsku diplomaciju zahvaljujući privredi koja je financira temeljem zakonom propisanog obveznog članstva tvrtki u Komori. “S mnogih različitih strana iz Hrvatske pitaju me kako da tako uspješno radimo. Hrvatska bi morala prvo definirati koliko joj godišnje vrijedi razvoj vanjske trgovine, je li to primjerice 10 ili 20 milijuna eura. Nakon toga možemo reći što najbolje možemo optimalizirati s novcem koji stoji na raspolaganju”, objašnjava Koren. S obzirom da bi Hrvatska mogla postati članica EU već 2010., zanimljivo je pitanje mogu li dvije komore – hrvatska i austrijska, premda intenzivno surađuju, još tjesnije surađivati. Ograničenje koje po prirodi postoji vezano je uz pitanje financiranja. U slučaju međukomorskog sporazuma mogla bi, primjerice, austrijska komora nastupati i uime hrvatskih tvrtki koje to žele i dodatno plaćaju, no morala bi za isti servis isto toliko dobiti od hrvatske tvrtke kao od austrijske. “Hrvatska i austrijska Komora razvijaju veoma dobre odnose, a u odnosu na pitanje još veće suradnje ključno je znati koliko je Hrvatska spremna izdvojiti za razvoj svoje vanjske trgovine. To ima veze i s obveznim članstvom, a infrastruktura u inozemstvu može se stvarati zahvaljujući podršci države. Mogla bi se pronaći neka kombinacija, primjerice, za razvijanje sličnog sustava moglo bi se dobiti 50 posto sredstva od države, a 50 posto od tvrtke. S desetak milijuna eura koje u Austriji u posljednje vrijeme dobivamo od države razvili smo velik program aktivnosti”, kaže Koren. Navodi kako je sustavnim radom Komore na problemu deficita vanjske trgovine on sveden na nulu, a pritom ga ne pokrivaju prihodom od turizma nego je taj prihod u cijelosti suficit. Zaključuje da se Hrvatska nalazi u fazi deficita u kojoj je Austrija bila prije 15-ak godina, a turizam pomaže da se to kompenzira. Za cijelu regiju ključno je da gospodarstvo sruši barijere koje je stvorila politika te da se ponovno stvori veliko tržište. Austrijski investitori više su uložili u Hrvatsku nego u Srbiju ili BiH, ali su lider po veličini investicija i u Hrvatskoj i u Srbiji. “Što se tiče tvrtki iz regije, bez obzira u kojoj se državi nalaze, primijetili smo da pate od toga što nemaju kao prije veliko tržište nego su se ograničile na manje zemlje. To šteti i inozemnim ulagačima, primjerice onima iz Japana. Austrija je u tom pogledu fleksibilna, ulaže i na mala tržišta, a Japanci nas konstanto pitaju kako je Austrija uspjela biti tako uspješna u ovoj regiji. Čini im se da se na zasebnim tržištima ne isplati, primjerice, pokretati tvornicu Toyote jer ne znaju koje su tarifne zapreke što se tiče trgovine. Zato želimo da se u korist svih nas stvori jedno veliko gospodarsko područje”, objašnjava Koren.

Važno je članstvo u EU, a ne u NATO-u

Austrijskim investitorima bitno je da Hrvatska postane članica EU, kaže Koren te objašnjava kako je njezino članstvo u NATO-u za austrijsko gospodarstvo nevažno. “Austrija nije članica NATO-a, a nije ni Švicarska koja je naš četvrti vanjskotrgovinski partner. Iz iskustva zemalja koje su postale članice NATO-a mogu reći da nismo primijetili da je zbog toga došlo do poticaja investitorima”, kaže Koren.