Bengt Oldsberg Šveđanin je s višedesetljetnim iskustvom rada u naftnom biznisu, a od prošle godine i Inin izvršni direktor za rafinerije i marketing. U intervjuu govori o budućnosti Ininih rafinerija u Rijeci i Sisku.

Neosporno je da sisačka rafinerija trenutno, s obzirom na niske rafinerijske marže i slabu učinkovitost ne posluje rentabilno. Kolike bi trebale biti rafinerijske marže da bi rafinerija, u svom trenutnom stanju, bila profitabilna?
Nije tu pitanje samo rafinerijskih marži već cjelokupnog okruženja u kojem rafinerija posluje, te njezine tehnološke razine. Činjenica je da potrošnja na hrvatskom tržištu iznosi oko 3 milijuna tona i da te količine jednostavno ne mogu opravdati rad dvije rafinerije. Stoga iz vlastite proizvodnje izvozimo proizvode i na mediteransko tržište, a kao što vjerojatno i sami znate, to je za sisačku rafineriju veliki problem jer se logistički nalazi duboko na kopnu. Uz trošak koji je potreban da bi se njezini proizvodi dopremili do Mediterana, nije izvedivo da budu konkurentni. Radili smo brojne kalkulacije, sve moguće scenarije, neke jako optimistične, neke pesimističnije i nismo pronašli niti jedan po kojem bi mogli očekivati da će ta rafinerija u Sisku u budućnosti poslovati profitabilno. Ulaganja koja bi je učinila kompleksnijom uz prilagodbe koje su dodatno potrebne prema EU direktivama, jednostavno nemaju povrat. 

U okvirima trenutnih tržišta koje Ina ima ili i u scenariju daljnjeg širenja?
Gledajte, Ina u Hrvatskoj ima tržišni udjel od 70-75 posto, jak smo igrač u BiH s oko 50 posto udjela na veleprodajnom tržištu, izvozimo u Sloveniju i na druga tržišta iz Rijeke s obzirom da proizvodimo motorna goriva koja odgovaraju najvišim europskim standardima. Možete imati snove o tome kako ćete se širiti na nova tržišta, no Ina nije sama ovdje, na svakom od tržišta suočena je s oštrom konkurencijom. Kada bismo imali tržišta u regiji za sebe, poslovanje dvaju rafinerija moglo bi biti opravdano. Ipak, to nije slučaj i nije realno to očekivati.

Bi li, prema Vašem mišljenju, rafinerija danas mogla poslovati rentabilno da je provedena modernizacija i povećanje kapaciteta planirano tijekom proteklog desetljeća?
To je hipotetičko pitanje. Ono što mogu reći jest da u trenutnim tržišnim okolnostima gdje postoji značajan višak rafinerijskih kapaciteta ne vidim rentabilnost rafinerija. I dalje bismo imali relativno malu rafineriju s visokim jediničnim troškom prerade, ali povećanjem njezinog kapaciteta povećao bi se višak koji imamo na tržištu, odnosno smanjila njezina iskoristivost. Teško mi je vjerovati da bi se takve investicije, da su provedene, ikada isplatile. Rafinerije općenito najefikasnije rade s iskorištenosti između 90 i 100 posto, ispod te razine puno je manja vrijednost rada rafinerije. Trenutno vodimo dvije rafinerije s vrlo niskom iskorištenosti i naš cilj bi bio da imamo barem jednu rafineriju koje može poslovati blizu punog kapaciteta.

Ako dođe do prekida rafinerijskih aktivnosti u Sisku, tamo se planira razvoj skladišnih djelatnosti. Možete li objasniti racionalnost takvih planova, s obzirom na blizinu riječke rafinerije, ali i veliku količinu postojećih skladišnih kapaciteta u Sisku, Zagrebu i široj regiji?
Proveli smo više studija o logističkoj opskrbi Hrvatske i Sisak je tu za nas vrlo bitno središte. To je i logično s obzirom da se nalazi u sredini države, vrlo blizu Zagrebu koji je najveći centar potrošnje, ali i BiH koja nam je vrlo bitno tržište. Upravo zato želimo i dalje razvijati tu distributivnu djelatnost u Sisku.

Ipak,ne čini se logičnim da ćete, primjerice, voziti gorivo iz Rijeke u Sisak, a onda u Zagreb, kad možete zagrebačke benzinske postaje opskrbljivati izravno iz Rijeke.
Logistika je kompleksna djelatnost koja ima svoje zakonitosti. Činjenica jest da vam se više isplati voziti proizvode vlakom iz Rijeke do Siska, a onda iz Siska opskrbljivati dalje sve kupce cestovnim transportom. Ujedno, spomenuo sam i blizinu našeg izvoznog tržišta.

Koliko bi takav distributivni centar zapošljavao ljudi?
Prema našim planovima mogli bismo zapošljavati do 150 ljudi.

Najavljuje se i razvoj neke nove industrijske djelatnosti na području sisačke rafinerije. O kojoj se industriji radi?
Vrlo stručan kadar iz rafinerije jamči mogućnost nastavka industrijske proizvodne aktivnosti za koje danas postoji tržište. Razmatramo više opcija. Jedna je proizvodnja bioetanola – Ina ima obvezu korištenja biokomponente u svom gorivu i postoji logika pokretanja vlastite proizvodnje. Druga mogućnost je proizvodnja specijalnih ugljikovodičnih proizvoda, kao što su posebne masti, voskovi itd. Treća mogućnost je gradnja "waste to energy" postrojenja, dakle energane koja bi otpad pretvarala u energiju. Potrebno je, u slučaju odluke, dalje vidjeti koja je od ovih opcija najizvedivija.

europski parlament

‘Hrvatska može biti novo energetsko srce Europe’

Marketing sutrašnjice

PANEL – Mediji i marketing: „Brojke više ne znače ništa ako publika ne vjeruje“

Koliko bi se novih radnih mjesta otvorilo u toj novoj proizvodnji?
Teško je trenutno davati bilo kakve prognoze po tom pitanju. Naša prognoza jest da bi u konačnici, ako se svi naši planovi ostvare, u promijenjenom sisačkom postrojenju i dalje radilo oko 300 ljudi.

U kuloarima se nagađa da će konačna odluka o investiciji u koking postrojenje u Rijeci biti donesena tek sredinom sljedeće godine. Je li to točno i ako jest, zašto tek tada?
Odluka bi trebala bi u narednih mjesec, dva. Evidentno je da će u budućnosti u Europi preživjeti samo najbolje rafinerije i to one sa što većim postotkom proizvodnje motornih goriva. Smatramo da se to može postići u Rijeci i drugi krug modernizacije ide upravo u tom smjeru. Stav je da se krene u tu investiciju, no morate razumjeti da takav proces traje i ima svoje zakonitosti. Trenutno smo u visokoj fazi pripreme što se tiče konačnog definiranja dizajna željenih postrojenja i čim s tim završimo krenut ćemo u komercijalno dogovaranje njihove izvedbe.

Investicija u Rijeku 2,5 mlrd. kuna

Stječe se dojam da je konačna odluka o gašenju sisačke rafinerije na stolu, no na istom stolu ipak još nema konačne odluke o investiranju u riječku rafineriju.

Strateški govoreći, odluke trebaju biti donesene u isto vrijeme, međutim, vrijeme uvođenja svakog projekta može biti različito. Napomenuo sam da bi odluka trebala biti već ove godine i u tom smislu moramo biti brzi. Nedonošenjem odluka, istječe vrijeme kojeg više nemamo. Koncentracijom prerade nafte u Rijeci proizvodili bi 4- 4,5 milijuna tona derivata godišnje, što je cjelokupno hrvatsko tržište i značajan dio na stranim tržištima. Time bi investicija koja se planira od 2,5 milijardi kuna mogla biti isplativa.