Poboljšanu verziju mjera za gospodarstvo, tzv. travanjski paket, poduzetnici su dočekali zadovoljniji i zbog najave da će, za razliku od 2009. teret ovaj puta podnijeti i oni koji se financiraju iz proračuna.

S rezanjem plaća u javnom sektoru Vlada ne smije otezati, pogotovo ne kroz višetjedne pregovore sa sindikatima, a sada za to ima idealnu priliku jer značajan njegov dio ne radi punom kapacitetom, smatra profesorica Ekonomskog fakulteta u Zagrebu Marijana Ivanov.

Kome i kako rezati, jesu li mjere dobro usmjerene i zašto Hrvatskoj treba stand-by aranžman s MMF-om, Ivanov govori za Poslovni dnevnik.

Što očekujete od (nove verzije) mjera Vlade za gospodarstvo? Kasni li se s odgovorom na krizu?

Uvijek bi se moglo reći da su mjere trebale biti poduzete ranije, ali pitanje je da li je tada bio jasan razmjer krize i bi li neke mjere bile preuranjene s obzirom na visok rizik zloupotrebe od strane poslovnog sektora. Prava kriza još nije ni krenula pa će, nakon prvog i drugog paketa mjera, biti potrebne i dodatne mjere na razdoblje znatno duže od tri mjeseca, barem do kraja godine.

Vlada je omogućila financijsku podršku poduzetnicima i olakšala opstanak i planiranje poslovanja u kratkom roku. Zasad je kroz horizontalne mjere spriječena kratkoročna kriza likvidnosti. Značajan broj radnih mjesta je očuvan u izvrsnim poduzećima, koja neupitno imaju budućnost, ali i onima koja je trebalo restrukturirati pa je taj korak ostavljen za bolja vremena. Dobro je što je odgoda plaćanja poreza na dohodak i dobit i socijalnih doprinosa za najugroženije poduzetnike preoblikovana u oslobođenje. No, kod dijela poduzetnika neće biti dovoljno trajanje mjere samo tri mjeseca. Kod nekih će se učinci na prihode vidjeti s vremenskim pomakom ili će se oni preventivno pokušat ukalupiti u postojeće mjere što ne bi trebao biti cilj paketa pomoći.

Podržavam stav da je za sve poduzetnike koji su zabilježili pad prihoda veći od 20%, mjera otpisa poreza i doprinosa trebala biti proporcionalna s obzirom na visinu gubitka prihoda. Značajan dio velikih poduzeća i izvoznika bilježi pad prihoda od 40%, a ne mogu participirati u oslobođenjima iako im je opstanak mnogima neizvjestan. Pritom se zanemaruje da će njihovim slomom bit će pogođen značajan broj drugih tvrtki i ukupno gospodarstvo što će umanjiti djelotvornost cjelokupnog programa pomoći.

Ministar Marić rekao je da deficit nije u prvom planu, no kakav je fiskalni kapacitet države?

Činjenica je da prekomjerni otpisi prelaze financijske kapacitete države, a oni se ne smiju prebrzo potrošiti jer duljinu trajanja krize ne znamo. Činjenica je i da su poduzeća uglavnom u privatnom vlasništvu pa u spašavanju poduzeća trebaju sudjelovati svi dionici, ne samo država i radnici, nego i menadžment i vlasnici kapitala. Kao što je HNB zabranio povlačenje i isplatu prošlogodišnje dobiti banaka, slično treba djelovati i u nefinancijskom sektoru, a pogotovo što se često radi o inozemnim vlasnicima koji su orijentirani na spašavanje ‘core’ biznisa u matičnim zemljama. Okvir državne bespovratne pomoći treba biti definiran u mjeri u kojoj su vlasnici kapitala i menadžment spremni odreći se svojih tekućih financijskih interesa radi budućeg opstanka poduzeća u Hrvatskoj.

Treba li rezati plaće u javnom sektoru? Ako da, kome? 

Javni prihodi su pod značajnim rizikom smanjenja, a javni rashodi rastu. Preraspodjele unutar javnih rashoda i zaduživanje države za potrebe financiranja fiskalnog deficita mogu neko vrijeme biti dostatni pod pretpostavkom da će širenje koronavirusa prestati tijekom ljeta. Ako potraje duže, smanjenje plaća u javnom sektoru zasigurno je jedna od mjera za produženo trajanje razdoblja ekonomske i fiskalne krize. Međutim, što više uđemo u recesiju društvo će postati više osjetljivo na nepovoljne učinke pada prihoda. Stoga ne bih s time otezala, a pogotovo ne kroz višetjedne razgovore sa sindikatima. Tim više što jedan značajan dio javnog sektora trenutno ne radi u punom kapacitetu, a izvanredno stanje povećava kapacitet pregovora i suverenitet donošenja odluka Vlade. Kako bi se spriječio prekomjeran rast budžetskog deficita, sve plaće u javnom sektoru trebale bi za razdoblje od travnja do kraja kalendarske godine biti linearno snižene za 10 posto. Istodobno, za zaposlene u zdravstvu, civilnoj zaštiti i policiji – koji su trenutno pod povećanim angažmanom – trebalo bi povrh te snižene plaće isplaćivati osobni dodatak u visini 25% bruto plaće.

Izvjesno je zaduživanje za financiranje pomoći realnom sektoru, u kojim bi se razmjerima ono moglo kretati?

Od 15 do 20 posto BDP-a.

Treba li Hrvatskoj stand-by aranžman s MMF-om?

S obzirom da se očekuje značajan angažman monetarne politike u financiranju države, očuvanju financijske stabilnosti bankovnog sustava i rješavanju ekonomskih poremećaja u gospodarstvu, a istodobno znamo da smo visoko osjetljivi na veće slabljenje kune, osobno sam mišljenja da Stand-by aranžman s MMF-om treba zaključiti, odnosno što prije započeti aktivnosti na osiguranju devizne likvidnosti koja bi se mogla povući u slučaju potrebe. Jasno da to košta, ali financijske krize pogotovo ako prerastu u dvostruke i trostruke krize (valutne, bankovne, dužničke) su puno skuplje i dalekosežnije od ekonomske krize.

Dovodi li rast javnog duga u pitanje uvođenje eura? Je li to po vama i dalje ispravan put za Hrvatsku? 

Rast javnog duga zasigurno dovodi u pitanje uvođenje eura. Međutim, jasno je da će u razdoblju koje slijedi javni dug značajnije porasti i u brojnim drugim zemljama, pa će se i naš lakše tolerirati. Druga je stvar, ako recesija potraje onda se na neko vrijeme možemo oprostiti sa skorim uvođenjem eura, ne samo zbog narušavanja zadovoljenja fiskalnih kriterija za uvođenje eura, nego i zbog manje podrške za takav projekt u zemlji i kod inozemnih ključnih institucija. Što se tiče moje podrške što ranijem ulasku u europodručje ona nije upitna. S financijskim i ekonomskim krizama je lakše nositi se kao članica eurozone.

Slijedi li Hrvatskoj recesija? Hoće li ona biti dublja od 2008.?

Ja sam još uvijek optimističnija od mnogih drugih ekonomista. Pad BDP-a je neminovan u drugom i trećem kvartalu što znači ulazak u recesiju. Za prvi kvartal pokazatelji bi trebali biti čak i iznad ranijih očekivanja jer je dio potrošnje koja bi se realizirala u travnju izvršena u ožujku. U četvrtom kvartalu bi ponovno mogao uslijediti rast ako se zdravstvena kriza završi i ne započne nova. I domaća i inozemna potražnja značajno su smanjene, ali smanjen je i uvoz kako sirovina, intermedijarnih i finalnih proizvoda tako i energenata – što je značajna stavka uvoza. Osim toga, i cijene nafte su u padu što je za nas povoljno.

Dio nepovoljnih učinaka pada potražnje kompenzirat će se nižim uvozom. Potres u Zagrebu aktivirat će građevinsku aktivnost pa je važno da te aktivnosti krenu što prije. Poljoprivreda i prehrambena industrija imaju prilike za ekspanziju na domaćem tržištu i određenu financijsku podršku države. Državno financiranje isplate tzv. minimalaca, odnosno očuvanje prihoda građana pomoći će održati domaću potrošnju kao najvažniju komponentu formiranja BDP-a. Subvencioniranje isplata plaća i doprinosa olakšat će poziciju negativno pogođenih poduzetnika, uključujući i izvoznike koji su značajno pogođeni padom inozemne potražnje. Nagli i značajan pad BDP-a je u svakom slučaju izgledan, ali uvažavajući sve dosadašnje mjere Vlade kao i one koje se dodatno trebaju provesti (uključujući bespovratne državne potpore prerađivačkoj industriji, turističke vaučere za domicilno stanovništvo, infrastrukturne radove, obnovu Zagreba… ), kriza ne bi trebala biti dublja ni dugotrajnija od one iz 2009.

Koje su mjere primjenjene u drugim zemljama mogle biti dobro rješenje za Hrvatsku?

Moramo svjesni da se na globalnoj razini zemlje danas gotovo nadmeću koja će u većoj mjeri državnim intervencionizmom podržati proizvodnju i konkurentnost svoje industrije i poljoprivrede. Sva pravila igre su stavljena izvan snage što za izvoznike znači da se suočavaju ne samo sa značajnim padom inozemnih narudžbi i zastojima u lancima opskrbe i isporuke, nego i svojevrsnim trgovinskim ratom. Kao što mi želimo smanjiti uvoznu zavisnost, povećati učešće domaće poljoprivrede i prehrambene industrije na domaćem tržištu – i tome prilagođavamo i lance opskrbe u javnoj nabavi, na sličan način ali i znatno agresivnije to rade i drugi. Za srednji i dugi rok trebat će vertikalne mjere državnog intervencionizma u kojima treba prepoznati izvrsne, one koji mogu najviše doprinijeti rastu hrvatskog BDP-a, koji poboljšavaju kvalitativnu strukturu domaće proizvodnje i izvoza. To uključuje dva povezana skupa mjera, jedne za sprječavanje krize nesolventnosti, a druge za sprječavanje dugoročnog gubitka tržišne pozicije hrvatskih poduzeća na inozemnom i domaćem tržištu. Bespovratne državne potpore najperspektivnijim segmentima domaće prerađivačke industrije svakako su potrebne, kao i mjere za održavanje domaće turističke potražnje. Turističke vaučere će sigurno veći broj zemalja podijeliti svojim građanima kako bi uposlili domaće smještajne kapacitete, a to bi i mi trebali ako se zdravstvena kriza u zemlji završi do ljeta. Međutim, ne bi bilo dobro da se HBOR, HAMAG i sredstva koja bi povukli od EBRD-a, EIB-a orijentiraju na turizam, jer je već do sada hrvatsko gospodarstvo izloženo prekomjernim rizicima koncentracije poslovanja u turizmu, a ova kriza bi mogla još više smanjiti udio industrije.

S obzirom na uloge drugih središnjih banaka u svijetu, koliko HNB ima manevarskog prostora za pomoć?

HNB ima značajan, donedavno ne korišteni potencijal primarne emisije, pa otkupi obveznica na otvorenom tržištu ne samo da mogu održati potrebnu likvidnost banaka, nego mogu izravno ili preko financijskog sustava omogućiti povoljno zaduživanje države na domaćem tržištu, što će zbog deficita proračuna biti nužno i opravdano neovisno što će se javni dug značajnije povećati. Ali povećat će javni dug i druge zemlje. S obzirom da su devizne pričuve kod HNB-a relativno visoke, HNB i dalje ima manevarski prostor za očuvanje stabilnosti tečaja, niske inflacije, financijske stabilnosti te pomoći gospodarstvu i državi u tekućem razdoblju. Ali čak i uz ‘gentlementske’ sporazume, likvidnosne injekcije u bankovni sustav neće omogućiti da novac uđe u realni sektor – „dođe“ do onih kojima je potreban za očuvanje proizvodnje, uslužne aktivnosti i zaposlenosti. Stoga će biti potrebne sheme dužničkog i vlasničkog financiranja podržane mjerama suradnje HNB-a, HBOR-a i HAMAG-a, poduprijete i financiranjem iz inozemstva (EBRD, EIB, ECB, MMF, Svjetska banka) kako bi se pored povoljnog kreditiranja, privremenog moratorija otplate, hibridnih instrumenata i slično – osnažilo i vlasničko financiranje poduzeća radi očuvanja solventnosti. Uz dostupno financiranje iz primarne emisije, HBOR upravo u tome može imati značajnu ulogu. Nadalje, iako za sada HNB otkupljuje samo državne obveznice, nije isključeno da se po uzoru na ECB i uz financijsku asistenciju ECB-a otkup proširi i na vrijednosnice privatnog sektora, potraživanja osigurana izvoznim plasmanom, pokrivene obveznice banaka i slično.

Kako vam se čini prijedlog Ekonomskog instituta o aktiviranju novca iz drugog stupa?

Svatko od ekonomista koji sudjeluju u medijskom životu ima pravo na svoje osobno mišljenje, ali to nije mišljenje institucije. Iskreno nikad nisam bila simpatizer formiranja drugog stupa, a posebno ne u kombinaciji s uskraćivanjem 25% mirovinskih doprinosa prvom stupu. Sada kada sam već godinama njegov član zasigurno se ne bi složila s niti jednim oblikom nacionalizacije mirovinske štednje građana. Međutim, u kriznim razdobljima kada se država suočava sa značajnim padom javnih prihoda, rastom javnih rashoda, uz izvjestan rast javnog duga – osobno podržavam da se isplate doprinosa u drugi stup na godinu dana preusmjere u namjene bitne za ovaj kratki rok, uključujući set do sada donesenih i budućih mjera Vlade za pomoć gospodarstvu kao i obnovu infrastrukture stradale u velikom potresu.