U uvjetima globalne ekonomske krize više nego ikad u fokusu je pitanje pronalaska izvora rasta putem povećanja konkurentnosti odnosno poboljšanja produktivnosti. Ta pitanja aktualna su kako na globalnoj razini tako i u Hrvatskoj u kontekstu dugotrajnoga gospodarskog pada te uoči priključenja velikom zajedničkom europskom tržištu.

S obzirom na to da je model rasta gospodarstva temeljen na potrošnji financiranoj uglavnom priljevom inozemnog kapitala iscrpljen, rast gospodarstva u budućnosti trebao bi se temeljiti na proizvodnji i izvozu onih proizvoda i/ili usluga u kojima Hrvatska može ostvariti konkurentsku prednost. No, treba krenuti od početka. Tijekom posljednjih 20-ak godina Hrvatska u vanjskotrgovinskoj razmjeni bilježi stalan deficit, pri čemu je uvoz roba približno dvostruko veći od izvoza. Ratom oslabljena industrija, netransparentna privatizacija i priljev inozemnog kapitala, kojim je u velikoj mjeri financirana kupovina potrošnih dobara iz uvoza, najznačajniji su čimbenici stvaranja i širenja neravnoteže u trgovinskim odnosima s inozemstvom. Upravo zbog razmjerno loše strategije razvoja hrvatskoga gospodarstva (ili nedostatka strategije) hrvatska je industrija s vremenom postala nekonkurentna i oslonjena na zastarjelu tehnologiju. Veliki su pogoni uglavnom funkcionirali uz potporu države, a uspjeh su ostvarivala manja trgovačka društva, koja su uspjela pronaći tržište za svoje proizvode u inozemstvu. Nebriga nositelja ekonomske politike za razvoj domaće industrije rezultirala je činjenicom da se struktura domaćega robnog izvoza, kao i udio u BDP-u, gotovo i nisu promijenili u posljednjih desetak godina.

Stavimo li rezultate domaćega robnog izvoza i njegova doprinosa rastu gospodarstva u kontekst regije, vidljivo je da Hrvatska značajno zaostaje i za zemljama takozvane nove Europe i za zemljama bivše Jugoslavije. Naime, udio robnog izvoza u BDP-u od 2000. godine kreće se u rasponu od 17 do 22 posto, pri čemu ne možemo govoriti o postojanju trenda, bilo pozitivnog bilo negativnog. S druge strane, u zemljama srednje Europe u razdoblju od 2000. do 2012. godine udio izvoza roba u BDP-u je značajno porastao, pri tome najviše u Slovačkoj (s 58,4 posto na 87,6 posto), Češkoj (sa 49,4 posto na 68,1 posto) i Mađarskoj (s 58,7 posto na 82,7 posto). Među zemljama regije srednje i istočne Europe (SIE) manji udio robnog izvoza u BDP-u ima jedino malo i zatvoreno albansko gospodarstvo. Iako je tijekom posljednjih nekoliko godina zbog slabe domaće potražnje neravnoteža u robnoj razmjeni smanjena, strukturni problem ostaju, a njihovo rješenje leži u poticanju razvoja onih djelatnosti u kojima Hrvatska može biti konkurentna na međunarodnim tržištima. To nije lako postići, posebno ne u kratkom roku.

S obzirom na nedostatak vlastite akumulacije kapitala, razvoj industrije moguć je uz inozemne investicije. Za priljev stranog kapitala, uz oporavak na inozemnim tržištima, potrebno je osigurati sustav u kojem funkcionira pravna država, u kojem je fiskalni sustav stabilan, a administrativne barijere minimalne. Nadalje, potrebno je povećati izdavanja za istraživanje i razvoj te uskladiti obrazovni sustav sa strategijom razvoja i potrebama tržišta rada.Ulazak u Europsku uniju poseban je izazov za Hrvatsku jer će tamo hrvatski proizvodi slobodno konkurirati proizvodima iz EU. Međutim, ulazak Hrvatske u EU ne bi trebao imati značajniji utjecaj na robnu razmjenu s članicama Cefte jer će i na strani uvoza i na strani izvoza trgovina većinom proizvoda biti slobodna. Daleko važnije pitanje je pitanje konkurentnosti hrvatskih proizvoda na europskom tržištu. Dok je Hrvatska izvozom u zemlje Cefte zapravo nudila uglavnom tehnološki naprednije proizvode, na tržištu EU hrvatski su proizvodi u velikom dijelu tehnološki jednostavniji od europskih.

Stoga je nužno povećati izdvajanja za istraživanja i razvoj (koja su među nižima u Europi) te uz restrukturiranje domaće industrije povećati konkurentnost specijaliziranjem za proizvodnju tehnološki naprednih proizvoda visoke dodane vrijednosti. U tom slučaju Hrvatska će moći iskoristiti prednosti velikoga i bogatoga zajedničkog tržišta. Jedna od glavnih odrednica konkurentnosti je produktivnost rada koja pokazuje omjer između ukupne proizvodnje i broja zaposlenih odnosno sati rada. Iako je prije 20-ak godina produktivnost rada u Hrvatskoj bila iznad usporedivih zemlja regije (koje su u EU ušle 2004. godine), u međuvremenu je u tim zemljama produktivnost rada porasla više nego u Hrvatskoj. Tome je vjerojatno pridonio intenzivniji ulazak inozemnog kapitala i tehnologije u procesu pristupanja te nakon ulaska u EU, što je povećalo izvoz i potaknulo snažniji gospodarski rast. S druge strane, prosječna nominalna bruto plaća u Hrvatskoj tijekom posljednjih 10 godina viša je nego u svim zemljama SIE regije izuzev Slovenije. Ipak tijekom posljednje četiri krizne godine plaće u Hrvatskoj realno stagniraju ili su u blagom padu.

Posljednji podaci Eurostata pokazuju da su se tijekom posljednje čeiri godine troškovi rada u Hrvatskoj smanjili više nego u većini zemalja EU. Međutim, i dalje su, izuzev Slovenije i Češke, viši nego u zemljama regije (koje su u EU). Iako su troškovi rada bitna odrednica produktivnosti u radno intenzivnim gospodarstvima, oni gube značaj u tehnološki naprednijim ekonomijama. Što se tiče ostalih determinanti produktivnosti, manje regulirana tržišta imaju veću produktivnost, posebno u uslužnim djelatnostima. Ulaganje u istraživanje i razvoj vrlo je bitno za rast produktivnosti, ponajviše u prerađivačkoj industriji, gdje važnu ulogu ima korištenje tehnologije pa tehnološki napredniji proizvodi mogu značajno povećati produktivnost. Naposljetku, obrazovanje radnika također utječe na produktivnost. Naime obrazovanija radna snaga obično znači usmjerenost gospodarstva prema djelatnostima visoke složenosti koje mogu generirati veću dodanu vrijednost. Veća dodana vrijednost uz istu zaposlenost odnosno isti utrošak sati rada znači veću produktivnost gospodarstva.