Nedavni bojkoti trgovina radi visokih cijena nazivani su “mala revolucija”, a još prije 500 godina pojam “revolucija cijena” korišten je za opis monetarnog fenomena koji danas nazivamo inflacija. Revolucija cijena između 16. i 17. stoljeća označavala je naglu i temeljitu promjenu obrasca kretanja cijena roba i usluga.
Cijene su nekoliko stoljeća prije bile vrlo stabilne, a onda su ušle u obrazac ubrzanog rasta. Uz indeks potrošačkih cijena s bazom 100 za 1501. godinu, samo stoljeće i pol kasnije indeksni broj za cijene u Španjolskoj narastao je na 343, u Engleskoj na 698, a u ondašnjem Brabantu na 845.
Usporedbe radi, indeks potrošačkih cijena u Hrvatskoj s bazom 100 za 2015. godinu (2015.=100), narastao je sa 63,7 u siječnju 1998. na 132 u siječnju 2025. što današnje obrasce inflacije ne čini puno drugačijima od onog što se u 16. i 17. stoljeću smatralo šokovima.
Količina novca i inflacija
Europa je do 16. stoljeća patila od oskudice zlatnog i srebrnog metala čime su rast količine novca (tadašnjih srebrnih i zlatnih kovanica) i rast cijena bili ograničeni. Stabilnost cijena bi eventualno bila narušena slabim urodima poljoprivrednih proizvoda, ratovima i demografskim promjenama, a u pojedinim zemljama degradacijama (kvarenjem) vrijednosti novca koje su vladari provodili tako da stare zlatne ili srebrne kovanice povuku iz optjecaja, a u optjecaj puste manje vrijedne mješavine plemenitih i drugih metala, zbog čega su cijena robe rasle.
Nakon otkrića Amerike interes Europljana za Novi Svijet bio fokusiran na različite ekonomske resurse, uključujući pronalaženje i eksploataciju južnoameričkih rudnika metala. Španjolske kolonije Peru i Meksiko bila su glavna izvorišta uvezenog srebra i zlata za potrebe Španjolske, kao i njihovu distribuciju drugim europskim državama koje su sa Španjolskom imale posebne vojne i političke aranžmane.
Španjolska je bila zadužena pa su otuđeni plemeniti metali iz kolonija služili i za otplate duga talijanskim i njemačkim bankarima, a ujedno imala je visok deficit u robnoj razmjeni s drugim zemljama pa je plaćajući uvoz roba indirektno djelovala na rast količine srebra/novca i u drugim zemljama (izvoznicima roba). To je povećanim monetarnim kanalima širilo fenomen revolucije cijena (inflacije) na cijelu Europu. Ujedno, u nekim dijelovima Europe, kao na primjer u Njemačkoj, optjecaj novca bio je povećan zbog veće produktivnosti u eksploataciji domaćih rudnika srebra.
Od tada do danas, inflacija je kroz povijest vrlo često bila rezultat povećane količine novca u optjecaju i/ili veće brzine optjecaja novca što je, uz nekada uglavnom ograničenu količinu roba i usluga, djelovalo na rast cijena. Inflacija se također povećavala zbog rasta stanovništva nakon razdoblja epidemija ili kao rezultat većih migracija stanovništva zbog ekspanzije pojedinih ekonomija, a što je u oba slučaja značilo veću potražnju za oskudnim poljoprivrednim i drugim proizvodima. Isto tako javljala se i u godinama rastuće urbanizacije i preseljenja dijela stanovništva u gradove, jer se usporedno smanjivao broj poljoprivrednih proizvođača u ruralnim krajevima.
Kupovna moć i broj potrošača
Moglo bi se reći, nije bilo ništa drugačije nego danas. Odnos ponude i potražnje determinira cijene, a ako novca ima više i ako raste potražnja zbog većeg broja potrošača i njihove veće kupovne moći, ili ako postoje neka ograničenja i dodatni troškovi na strani ponude, u oba slučaja cijene će rasti. Na hrvatskom tržištu, dva tipa migracija stanovništva značajno utječu na potražnju za robama i uslugama i na razinu cijena. Jedne su sezonske, ali po broju ljudi značajne turističke migracije tijekom nekoliko ljetnih mjeseci, a druge su migracije stranih radnika.
Strani radnici nisu toliko brojni te ih još uvijek (vjerojatno pogrešno) tretiramo kao privremeni fenomen koji nema bitne ili dugotrajne učinke na rast potrošnje. Tim više, što značajan dio zarađenih prihoda šalju obiteljima u inozemstvo (slično kao što i naši emigranti šalju novac obiteljima u Hrvatskoj). Oni sigurno nisu generator inflacije jer većinom rade za niske plaće pa smanjuju troškove proizvodnje i pružanja usluga, odnosno nadopunjuju kapacitete nedostajuće domaće radne snage bez kojih bi se pojavili određeni zastoji u domaćoj ponudi s učincima na još brži rast cijena domaćih proizvoda i usluga.
Pored nas domicilnih potrošača, na strani potražnje na domaćem tržištu su i visoko obrazovani nerezidenti iz bogatijih zemalja (menadžeri ili zaposlenici u domaćim poduzećima i institucijama, osnivači određenih biznisa u Hrvatskoj) čija je kupovna moć nerijetko veća od prosječnog građana Hrvatske. S druge strane, glavninu potražnje nerezidenata na domaćem tržištu čine mnogobrojni strani turisti uz koje se vežu sezonski efekti povećanog broja i kupovne moći potrošača kroz nekoliko ljetnih mjeseci.
Ponuda robe za tržište tada se tim više namiruje iz uvoza jer domaći kapaciteti proizvodnje industrijskih proizvoda, kao i domaća proizvodnja poljoprivrednih proizvoda nisu dostatni ni za nas rezidente i uglavnom se ne mogu prilagođavati takvim sezonskim efektima. No, u tom grmu leži značajan dio strukturnih uzroka visokih cijena prehrambenih i drugih proizvoda i usluga koje bilježimo u Hrvatskoj. I to ne samo na Jadranu, jer su duž cijele zemlje isti trgovački lanci s istim prodajnim katalozima i cjenicima, a cijene su tijekom cijele godine generalno puno više prilagođene kupovnoj moći stranih turista, nego plaćama i mirovinama većine rezidenata.
Domaći monetarni kanali i priljev novca iz inozemstva
Posljedica sve veće orijentacije hrvatskog gospodarstva na turizam je i sve veći optjecaj novca u zemlji. Stranici ga troše i ostavljaju u Hrvatskoj, dok istodobno puno toga potrošimo na uvoz strane robe pa su neto efekti ipak znatno manji. Kada se tom toku povećanja količine novca u optjecaju pridoda zaduživanje svih sektora kod banaka – s direktnim i indirektnim učincima na emisiju nove količine novca, plus ogromna sredstva koja dolaze iz inozemstva na ime korištenja EU fondova na razini od 2,5% do 3,9% hrvatskog BDP-a, onda nikakvo čudo da nam po visokim stopama rastu investicije i potrošnja, odnosno ukupni BDP. Posljedično bilježimo veću inflaciju, a tim više što i plaće rastu (kako nominalno tako i realno) pa stanovništvo u prosjeku ima veće mogućnosti potrošnje, kao i mogućnosti zaduživanja – što opet znači novu emisiju novca.
Pritom, značajan dio inozemnog novca koji hrani domaću potrošnju i investicije istodobno izlazi iz zemlje zbog uvoza inozemnih roba i usluga, što usporedno smanjuje novčani optjecaj i često ima deflatorno djelovanje, ali povlači druge negativne posljedice kao što je ogromni deficit u međunarodnoj razmjeni roba. Druga negativna pojava silnog priljeva inozemnog novca i rastuće domaće potražnje je kontinuirani rast prihoda države od ubranog PDV-a, na koji se nadovezuje rast rashoda države koji omogućuje i rast plaća u javnom sektoru, a posljedično stvara pritisak i na rast plaća u privatnom sektoru. Posebno u uvjetima manjka radne snage kakve trenutno bilježimo.
Veće naknade za zaposlene znače rast troškova proizvodnje i više cijene roba i usluga koje plaćaju potrošači, odnosno makroekonomski gledano kombinirane učinke rasta plaća na inflaciju na strani potražnje i rasta plaća na inflaciju na strani ponude (takozvanu inflacija troškova). Treći negativni učinak svega navedenog je izvjestan pad konkurentnosti domaće proizvodnje i izvoza jer naše cijene proizvoda i troškovi rada rastu brže nego kod konkurencije izvoznika iz drugih država. Sveukupno gledajući, takozvana nizozemska bolest nije samo fenomen koji se veže uz turizam, nego ima šire učinke kroz gospodarstvo.
Četvrti učinak, uključujući i nepovoljno djelovanje inflacije, su sve veće dohodovne i imovinske razlike u društvu pa iako nam BDP-per capita raste, velik je broj onih kojima se životni standard i kvaliteta života smanjuje. Tim više što učinci inflacije nikada nisu linearni na sva kućanstva, jer im se strukture potrošnje razlikuju. U slučaju potrošnje nižih dohodovnih razreda veći su izdaci za hranu i režije zbog čega ih inflacija više pogađa i osiromašuje kada su cijene hrane i energenata glavni generator inflacije. One s višim dohocima više pogađa rast cijena usluga poput rasta cijena hotela, restorana i rekreacije.
Uzroci inflacije
Inflacija se javlja kao monetarni fenomen u uvjetima visoke potražnje i pregrijavanja ekonomije zbog obilja novca. No, popis mogućih uzroka inflacije je znatno širi. Rast plaća iznad rasta produktivnosti rada (što je također jedan od pokazatelja pregrijavanja ekonomije) predstavlja oblik inflacije troškova – negativnog šoka agregatne ponude. Inflaciji na strani ponude pridonosi rast cijena energenata na svjetskom i domaćem tržištu koji kao komponenta troškova djeluje na rast cijena u svim sektorima.
Nadalje, rast cijena prehrambenih i drugih sirovina na svjetskom i/ili domaćem tržištu te deprecijacija domaće valute u odnosu na valute plaćanja uvoza roba i usluga (npr. deprecijacija eura u odnosu na američki dolar koja poskupljuje europski uvoz i povećava stopu inflacije). Potencijalni uzrok takve inflacije mogu biti veći porezi, doprinosi i parafiskalni nameti kojima država opterećuje poduzetnike, a oni te troškove kroz više cijene proizvoda prevaljuju na potrošače.
PDV je porez čiji teret snose potrošači, a i uz nepromijenjenu stopu ima inflatorno djelovanje. Linearno s povećanjem troškova proizvodnje i svih drugih troškova (prijevoza, skladištenja, marketinga, prodaje) raste i iznos PDV-a sadržan u cijenama roba i usluga. Poduzetnici moraju platiti PDV nerijetko i prije nego naplate svoja potraživanja pa u kalkulacijama budućih cijena i novčanog toka taj faktor moraju uzeti u obzir.
Uvjeti geopolitičkih i drugih nestabilnosti, poput rizika novog vala rasta cijena energenata i sirovina, ubrzavaju podizanje cijena, jer se inflatorna očekivanja ugrađuju u ugovorene cijene za isporuke u narednim mjesecima. Isto tako veća inflatorna očekivanja motiviraju zahtjeve radnika za većim plaćama pa visoke stope inflacije prati takozvana spirala nadnica i cijena.
Carine su također faktor koji djeluje na rast cijena. Nakon što SAD uvede dodatne i nove carine na uvoz robe iz različitih dijelova svijeta, ta roba će na američkom tržištu biti skuplja, a i američki proizvođači će vjerojatno to iskoristit kao priliku povećanja svojih cijene. Europske carine na kinesku robu ili eventualno carine na uvoz američkih usluga znače veće cijene koje plaćaju europski potrošači.
Među potencijalnim uzrocima inflacije nalaze se i profitne marže, a pogotovo u uvjetima smanjenje konkurencije ili postojanja monopola i oligopola. Nerijetko smo vidjeli da se rast svjetskih cijena energenata i sirovina istim razmjerom povećanja prenosi na rast cijena robe na tržištu, ali to ne znači da su svi troškovi poduzeća rasli po istoj stopi. Ako im se paralelno nisu povećali troškovi rada ili neki drugi troškovi, jedinični profiti postaju generator inflacije, kao što u uvjetima rasta plaća i smanjenja cijena sirovina i inputa to postaju jedinični troškovi rada. Potencijalnih uzroka inflacije je mnogo, a visoka inflacija se uobičajeno nikada ne razvija samo zbog jednog faktora.
Novi – stari rizici
Iz postojeće perspektive, aktivnosti europskih država u povećanom naoružanju gledaju se kao prilike za veći gospodarski rast BDP-a Europske unije, kroz rast europske proizvodnje oružja umjesto potonule automobilske industrije. U budućnosti će se pričati o rastu budžetskih deficita članica EU, o rastu javnog duga, većim kreditnim rizicima i većim prinosima na državne obveznice, a time i povećanim troškovima plaćanja kamata na nove emisije javnog duga. Kamate su trošak koji države uobičajeno prevale na porezne obveznike (kroz PDV), dok emisije javnog duga gotovo uvijek indirektno dovedu do nove emisije primarnog novca i rasta inflatornih očekivanja.
Mogli bi reći, ništa se bitno nije promijenilo od doba revolucije cijena u 16. i 17. stoljeću, izazvane prekomjernim dotokom srebra i zlata iz kolonija, ili u odnosu na razdoblje emisije novčanica s djelomičnim zlatnim pokrićem početkom 20. stoljeća. Jedina je razlika u vrsti novca koji danas koristima, u njegovom pokriću (danas je novac emitiran je na temelju duga – ex nihilo – ni iz čega) te u mogućim ograničenjima same ponude novca.
Vrijednost američkog dolara je u priči o inflaciji vrlo važna komponenta jer se energenti tipično plaćaju u dolarima pa kad on gubi na vrijednosti cijene energenata rastu uzrokujući rast inflacije. Kvantitativna labavljenja (uz značajne iznose otkupa državnih obveznica, hipotekarnih obveznica i drugih dužničkih vrijednosnica) koje je provodila središnja banka SAD-a nakon globalne financijske krize i tijekom covid pandemije, a slično su radile i ECB, BoE i druge središnje banke, povećala su inflatorna očekivanja diljem svijeta. Ista priča obezvrjeđivanje američkog dolara, vrijedi i za euro. No, dok je trajao lockdown sve je još bilo pod kontrolom jer su inflaciju gušila recesijska kretanja i pad potražnje, a onda je u kratkom roku potražnja eksplodirala (tijekom 2021.) i još ju je nahranila energetska kriza iz 2022.
Odakle dolazi i kamo odlazi kupovna moć
Za inflaciju je gotovo nebitno kola li u previše novca ili previše novčanih surogata poput revolving kreditnih kartica, obveznica, kupona, državnih vaučera, kriptovaluta i slično, uključujući bankovnim kreditima stvoreni novi novac. Sve to stvara kupovnu moć danas, bez obzira na to što će se dugovi otplaćivati sutra. Nebitno je i odakle novac dolazi, je li iz EU fondova ili od kredita banaka. Nebitno je čak i što radi središnja banka, jer središnje banke već odavno ne kontroliraju ponudu novca.
Usmjerene su na kretanje kamatnjaka i efekte prenošenja većih kamatnih stopa na prigušenje potražnje za kreditima te prigušenje investicija i potrošnje. Pritom gušeći inflaciju, nerijetko stimuliraju recesiju, a kad je rast BDP-a slab ili se bilježi pad, onda ciklus počinje iznova. Kamatne stope se ruše, kao sada u praksi ECB-a. Nastoji se oživjeti slaba, stagnirajuća ekonomija europodručja i smanjiti recesijska djelovanja u Njemačkoj kao najvećem gospodarstvu. S druge strane, nama u Hrvatskoj bi bilo bolje da kamatne stope ECB-a rastu, da se monetarni kanali priguše, jer naša ekonomska ekspanzija trenutačno odudara od kretanja u velikim članicama europodručja.
No, čak i da nismo članica europodručja pitanje je bi li neovisna monetarna politika HNB-a mogla suzbiti trenutno višu inflaciju koja se u Hrvatskoj bilježi u usporedbi s drugim članicama EU. Središnje banke ne mogu gušiti inflaciju koju nisu same izazvale, odnosno inflaciju koja je izazvana drugim vanjskim i/ili unutarnjim šokovima. Isto tako ne mogu djelovati na percepciju ljudi kojima se 2 eura čini malo pa ih olako potroše, dok im se 15 kuna činilo i čini puno. Od uvođenja eura u Hrvatskoj prošlo je dvije godine u kojima su zabilježene značajne promjene zbog kojih usporedbe 2 eura i 15 kuna više nemaju nikakvog smisla. Nominalni tečaj smo cementirali, a zbog više inflacije i rasta jediničnih troškova rada, realni tečaj trenutačno ide u smjeru pada konkurentnosti hrvatske proizvodnje i izvoza roba i usluga.
Lopov zvan inflacija pojeo je proteklih godina značajan dio kupovne moći našeg novca, odnosno smanjio je njegovu realnu vrijednost. Današnjih 2 eura je kao 1,63 eura u siječnju 2022. ili 1,84 eura u siječnju 2023. kada smo uveli euro. No, lopov i dalje jede i krade. Kod nas uz godišnju stopu inflacije 4,7% mjereno harmoniziranim indeksom potrošačkih cijena, u europodručju prosječno uz stopu 2,4%, a u Francuskoj svega 0,9%.
