Kakvoća, cijena, sigurnost. Kad je riječ o hrani, potrošačima je važno baš sve.

– Hrvatska agencija za hranu je s Ministarstvom poljoprivrede 2015. napravila istraživanje prema kojem samo 10% potrošača čita deklaracije, 24% djelomično, 36% povremeno. Od potrošača koji su rekli da čitaju deklaracije, najčešće čitaju baš o roku trajanja i zemlji podrijetla, rekla je HRT-u Sanja Kolarić Kravar, načelnica Sektora za kvalitetu hrane u Upravi za stočarstvo i kvalitetu hrane Ministarstva poljoprivrede.

Slično je diljem Europske unije. A oznake “upotrijebiti do” i “najbolje upotrijebiti do” ne razlikuje čak polovina njezina stanovništva.

– “Upotrijebiti do” je oznaka koja se koristi za sigurnost hrane i kad istekne, treba baciti. “Najbolje upotrijebiti” je oznaka koja označava kvalitetu hrane, istaknula je Biljana Borzan, zastupnica u Europskom parlamentu.

I nakon isteka naznačenog roka nikako je ne treba odmah baciti.

– Moramo biti svjesni da će se nešto izgubiti nutritivna svojstva, ali ako je ona organoleptički ispravna, dakle, nema mirisa, promjena na sebi, promjena boje ili baš vidljivih znakova trunjenja ili propadanja, ta hrana se može upotrijebiti, rekla je Dragana Olujić, mag. nutricionizma.

Elastičan pojam

Zbog oznake “najbolje upotrijebiti do…” bacamo milijarde, treba li je ukinuti?

Od tjestenine, riže i kave do soli, šećera i brašna. Pod uvjetom da se ispravno čuva. A problema nema ni s konzervama.

– Konzervans se, odnosno sol ili voda visoke temperature, koristi kako bi smanjio uvjete za razvoj mikroorganizama i ako je to hermetički zatvoreno, naravno da je šansa da se takva hrana pokvari, zdravstveno pokvari, mala. Naravno, čim se otvori, treba je odmah upotrijebiti, rekla je Olujić.

Za razliku od lako pokvarljive hrane, poput svježega sira, ribe ili mesa.

– Što se tiče zdravstvene ispravnosti, mi se vodimo prisutnošću mikroorganizama patogenih koji mogu izazvati zdravstvene poteškoće i zna se da je neka hrana nakon određenog vremena bolja podloga da se mikroorganizmi umnožavaju i automatski se ograničavamo rokom trajanja, istaknula je Olujić.

No u spremnicima za otpad često završi i ono što ne bi trebalo.

– U Europi se baci oko 88 milijuna tona hrane, u RH najnoviji podaci pokazuju da je to 286 000 tona hrane, što iznosi 71 kilogram po stanovniku, rekla je Kolarić Kravar.

– S druge strane 1/4 europskog stanovništva živi na rubu siromaštva. Preko 50% bačene hrane je iz domaćinstava, a ostalo iz trgovačkih lanaca, restorana, hotela i slično. Jedan od velikih problema i razloga je upravo nerazumijevanje razlike između oznaka. Moramo osigurati da građani manje bacaju hranu, a, s druge strane, da oni koji su u potrebi, dobiju tu hranu, rekla je Biljana Borzan.

– Sad EU mijenja oznaku kako bi ona za građane bila više razumljiva pa postoji zasad više varijanti. Još nije određeno kako će te oznake izgledati, razmišlja se da se potpuno ukine, da ostane sigurnosni rok. Također razmatraju se varijante koje već postoje u nekim skandinavskim zemljama koje označavaju “najbolje upotrijebiti do”, ali i “upotrebljivo nakon”, tako da očekujemo da EK do kraja godine izađe s prijedlogom koji će za građane biti razumljiv, istaknula je Borzan.

No dotad, pita li se naše Ministarstvo poljoprivrede, ne moramo i ne trebamo sjediti prekriženih ruku.

– Ministarstvo je napravilo određene preporuke tako da bi svakako trebalo raditi planiranu kupnju, pogledati što imamo u smočnici i hladnjaku, namirnice s manjim rokom staviti na prednje police, trošiti proizvode 2+1 koje često svi kupujemo na sniženjima. Ako skuhamo više hrane, spremiti u hladnjak ili zamrzivač za idući dan pa i tjedan, a možemo i kompostirati za biljke i gnojenje, rekla je Kolarić Kravar.

Sve su to mali, ali važni koraci na putu prema održivom razvoju koji zagovara i UN. Među smjernicama Programa globalnoga razvoja tako se našla i odgovorna proizvodnja te konzumacija. Cilj je otpad od hrane do 2030., ni manje ni više, nego prepoloviti.