Hrvatska je svojom energetskom politikom otjerala prave privatne investitore, a ostali su nam mahom mešetari tvrdi Ranko Goić, predstojnik Zavoda za elektroenergetiku sa splitskog FESB-a i savjetnik za obnovljive izvore energije. On je samo jedan od onih koji su se u praksi susreli s problemima koje je u Poslovnom dnevniku otkrio Saša Lončar, vlasnik četvrtine HG Spota, prisiljen da odustane od ulaganja u solarne elektrane u Dalmaciji.
“Kroz moj je ured u posljednje tri godine prošlo stotinjak privatnih ulagača, a u Hrvatskoj se zadržalo njih dvadesetak i to mahom mešetara koji nemaju novac ni za projektnu dokumentaciju ni za gradnju”, kaže Goić.Krešimir Štih iz Zajednice obnovljivih izvora energije pri HGK kaže da je ključan problem u regulativi. “Zakon je složen tako da vam na svakom koraku projekt elektrane na obnovljivi izvor energije zapne pa makar i na najbanalnijim stvarima”, pojašnjava Štih. Dodaje da samo na energetsko odobrenje, koje izdaje HEP, čeka 91 mala hidroelektrana ukupne snage 196 MW i 61 solarna elektrana ukupne snage 43MW. I Štih naglašava da neki projekti koji imaju suglasnost stoje jer ulagači nemaju novca za njihovu realizaciju. U Hrvatskom operatoru tržišta energije, državnoj tvrtki koja je nadležna za otkup struje od povlaštenih proizvođača, navode da imaju takav ugovor sa 17 elektrana ukupne snage 93,6 MW od čega najveći broj, njih šest, čine vjetroelektrane i četiri solarne elektrane.
Važna obavijest:
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Poslovni.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Poslovni.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.Ipak imam svježe informacije od ljudi koji su u Srbiji krenuli sa realizacijom 2 bioplinska postrojenja da je postupak puno jednostavniji i brža realizacija nego kod nas.
Nisam investitor, ali radio sam donedavno u ovom sektoru, pa bih ponesto komentirao:
HEP je u rukama politike, pa im izgovor i nije bas jak. Ali, politika nije kljucna jer politike zapravo ni nema.
Jedan problem je u posvemasnjem kaosu.
Drugi problem je u IMT sistemu (ima l’ mene tu) koji se javlja na svim razinama.
HEP npr. trenutno otezava nekoliko projekata obnovljivih izvora. I to na vrlo jednostavan nacin.
Dosad su privatni investitori morali izgraditi infrastrukturu oko elektrane (trafostanice i dalekovod), a onda je pokloniti HEP-u. To nije bilo dovoljno HEP-ovcima, pa po novoj proceduri HEP traži da im investitor da novac za trafostanicu, a onda bi oni s tim novcem raspisivali javni natjecaj i bili ‘investitor’. Privatnicima se to ne svidja, jer prema dosadasnjim iskustvima u HR, procedura ce biti znatno dugotrajnija, a izgradnja skuplja, nego kad bi sami radili (nije nuzno da bude skuplja, ali se svi boje da ce biti zbog uobicajenih muljaza u drzavnim firmama). I zbog toga neki projekti zapinju, a od nekih se odustaje.
Neki projekti zapinju zbog drugih stvari, procedure dobivanja svih papira, od prethodnih odobrenja (PEO), odobrenja (EO) koje izdaje MINGORP, PEES-a, EES-a (izdaje HEP), lokacijskih i građevinskih dozvola, predugovora i ugovora s HEP-om itd.
U proces odobrenja gradjevinske dozvole ukljuceno je preko 20 institucija, a svaka zeli biti jako vazna i po mogucnosti nesto zaraditi (a uvijek nesto zarade i vanjski suradnici), pa vam projekt moze omesti npr neki suhozid negdje bogu iza nogu zbog kojeg cete morati platiti konzervatorsku studiju, pa ce Min. kulture mozda onda dati dozvolu. Ako gradite vjetroelektranu treba napraviti studiju o sismisima, jer mozda lopatice lupe pokojeg, a oni onda krepaju. Ako gradite solarnu, paneli zaklanjaju travu, koja se moze osusiti, a od panela moze biti i odbljeska. Za hidroelektranu je posebna prica (mada tu i realno bude problema, jer se ili nesto mora potopiti, ili se mora isusiti)Zatim treba zastititi i rijetko cvijece i biljcice koje okolo rastu, pa i tu treba neki elaborat itd, itd… Puno papira je potrebno i vani, ali tamo investitor dobije tocnu proceduru na pocetku procesa, dobije popis dokumenata koje treba pribaviti, i onda radi. Kod nas se dogadja da sto vazi u jednom projektu, ne vazi u drugom, ovisno o tome kakvi su ljudi u administraciji zaduzeni za projekt. A ovisi i o tome tko je investitor.
Trenutno je jedan od vecih investitora – bivsi direktor HEP-ovog sektora za strategiju.
Zapinje se i zbog registra OIEKPP (na mingorp-ovim stranicama), jer je prijavljeno preko 10 puta vise projekata (u megavatima) nego sto elektroenergetski sustav moze primiti, velika vecina su neozbiljni investitori, ali pravo prvenstva realizacije projekta imaju kronoloski – po dobivenim odobrenjima, bez obzira na stvarne mogucnosti realizacije.
Potencijalni investitor moze dobiti PEO od MINGORP-a vrlo jednostavno, na bazi preliminarne analize izvodljivosti, i tako dobiti prvenstvo ispitivanja nekog prostora (a time u perspektivi i izgradnje elektrane). Podatke u studiji moze napisati doslovce bilo kakve, jer istinitost nitko ne provjerava, i nakon sto dobije PEO posveti se prodaji ‘projekta’, kojeg nema. Na taj nacin diskreditira prave investitore, a ako je lokacija dobra, usporava ih, jer oni ne mogu graditi, dok lokaciju (tj PEO) od njega ne kupe.
Ima toga jos hrpa…
Ipak, prica ovog g. Loncara da je u Srbiji bolje mi nekako ne zvuci bas uvjerljivo. Prema mojim iskustvima je otprilike ovako: kolika je razlika od Minhena do Zagreba, tolika je od Zagreba do Beograda. Mozda se nesto popravilo u zadnje vrijeme, ali sumnjam.
Uključite se u raspravu