Danas gotovo svaka službena prezentacija o stanju u hrvatskom gospodarstvu počinje, barem kad su u pitanju stručnjaci iz Europske komisije, konstatacijom da nam se BDP od 2008. smanjio za jezivih 10 posto. Također i s porukom da, ako se bolje ne pripremimo po pitanju konkurentnosti, od europskog tržišta nećemo profitirati. I što mi radimo?

Zasad, čini se, tek pišemo strategije, njih na desetine u raznim područjima, i osnivamo klastere konkurentnosti uz pomoć europskih stručnjaka (koji su angažirani u projektima financiranim iz fonda IPA). Otkrivamo, kao na kauču kod psihijatra, gdje su to sve skrivene naše prednosti, a koje su mane, u čemu se možemo specijalizirati i što bi bilo pametno poticati da povećamo izvoz i rast, a u konačnici životni standard. Zašto to već nismo učinili, zašto nam treba europska "bilježnica" i nadzor? Pisali smo mi godinama strategije, ali ih nismo provodili, a zašto i hoćemo li opet tako, "EU psihijatri" nisu otkrili. Uglavnom, ustanovili smo, po tko zna koji put, da nema napretka bez povezivanja znanosti i industrije. Da u istraživanje i razvoj ulažemo premalo (0,75% BDP-a) te da ćemo, slijedeći logiku strategije rasta Europa 2020, do kraja desetljeća to ulaganje obavezno povećati na 1,4% BDP-a.

Osnivat ćemo ubrzano centre izvrnosti i kompetencije, i umrežavati ih s tvrtkama, udruženim u klastere, ojačat ćemo i suradnju znanstvenih ustanova s gospodarstvom (o čemu u ovom broju piše i ravnatelj Instituta Ruđer Bošković Tome Antičić), te se nadati da će sustav dovesti do bolje komercijalizacije inovacija. Jer, kako svi čini se vjeruju, inovativni jesmo, ali dosad su domaći inovativni proizvodi uglavnom ostajali tek potecijal, odnosno ideja, ili su pronalazili ulagače u inozemstvu. Dakle, nisu završavali pod oznakom Made in Croatia. Rezultat promjene koncepta, koji će morati na koncu zahvatiti i obrazovanje, trebao bi biti i to, kako je nedavno spomenuo ministar poduzetništva Gordan Maras, da će porasti broj doktora znanosti angažiranih u privatnom sektoru (sada ih je manje od 20 posto), a također i da će se u školama početi sustavno učiti o poduzetništvu. Očito, morat ćemo shvatiti da su poduzetnišvo i industrija opet "in". Dakle, do ulaska u EU, ili barem do početka iduće godine, kada kreće nova europska financijska perspektiva 2014. – 2020., čini se da ćemo imati donekle sređenu stratešku državnu papirologiju, nužnu za povlačenje novca iz strukturnih fondova (više od milijardu eura godsišnje). Bit će to putokaz, neka vrsta praktičnog pripručnika i za poduzetnike i investitore, kako se nada Alen Leverić, zamjenik ministra gospodarstva, koji se sada bavi sastavljanjem odrednica gospodarske razvojne strategije države.

Što će se pak zbivati u realnom sektoru, kako će on dočekati i s kakvim planovima tržište od 500 milijuna potrošača, to smo pokušali istražiti u ovom broju "Hrvatske 2020." o industrijskoj strategiji. Kroz sve razgovore s proizvođačima koje smo obavili, od prehrambene do automobilske industrije, provlači se poruka o tome da se – osim općeg poboljšanja poslovne klime u zemlji – mora pokrenuti povezivanje tvrtki unutar pojedinih sektora, što radi lakšeg nastupa na drugim tržištima, što radi boljeg iskorištavanja vlastitih potencijala. Klasteri su nužnost. Kako nam poručuju i iz Bruxellesa, oni su "snažna mašina za ekonomski razvoj". Dosad ih je u Hrvatskoj osnovano oko 90, ali mali broj zaista donosi rezultat; problem je u konceptu, poučili su nas. Naši stari klasteri više su nalik poslovnim udruženjima nego  klasterima koji jačaju sektore i unose nove tehnologije. Ovaj put ćemo bolje, nadajmo se.