Iako u glavnom gradu Venezuele ima razvijen unosan posao s dobrom perspektivom, kongresni centar koji je u 16 godina ugostio oko 30 tisuća događanja, povratnička obitelj Hrgetić Vitols usred krize u Hrvatskoj odlučila je početi novi projekt u Zagrebu, a možda i zauvijek preseliti se u Hrvatsku. U donošenju te važne odluke presudit će uspjeh njihova nedavno otvorenoga kongresnog centra Forum Zagreb u Green Goldu na Radničkoj cesti te ishod predsjedničkih izbora u Venezueli koji će pokazati hoće li se nastaviti omraženi režim Huge Chaveza. Josip Hrgetić, Hrvat rođen u Venezueli, u razgovoru za novi broj magazina Poslovnoga dnevnika Business People na primjeru vlastite tvrtke svjedoči kako upravo kriza može biti pokretač novog razvoja, objašnjava razlike i sličnosti između Hrvata i Venezuelanaca…

Kako to da ste došli u Hrvatsku?
Presudila je sigurnost koja je u Caracasu izuzetno narušena, oružane pljačke zbog običnog mobitela ili računala postale su u posljednjih desetak godina naša stvarnost. Motoristi pljačkaši zbog laptopa su u vlastitom automobilu ubili našu prijateljicu. Ja s tim mogu živjeti, kao što ljudi u Norveškoj mogu živjeti zatrpani u snijegu. Istina je da mi živimo i radimo u najsigurnijem dijelu Caracasa. Caracas ima oko pet milijuna stanovnika i lani je tamo u pljačkaškim pohodima ubijeno oko tri tisuće ljudi, no u našoj “polovici” grada od toga je stradalo 500 osoba, a u četvrtima u kojima se izravno krećemo ubijeno je njih pedeset. Točno znamo gdje se smijemo kretati i u koje vrijeme, poznato je da ne smijete nositi nikakav vrijedan nakit, voziti skup auto. Ali takav život nije ugodan, mojoj je supruzi postao gotovo nepodnošljiv.

Živite na dva kontinenta? Kako to izgleda?
U posljednjih godinu dana naša obitelj ima dva paralelna života, jedan u Caracasu, drugi u Zagrebu, u kojima imamo i stanove i tvrtke. U Zagrebu nam studiraju sin i kći, u Venezueli drugi sin. Supruga i ja svakih mjesec i pol do dva nađemo se u jednoj zemlji, malo se vidimo, a onda svatko ode u svoju državu. Ja sam sad došao u Hrvatsku i bit ću tu do polovice svibnja, a supruga se sad vraća u Venezuelu. Plan je tako živjeti još godinu dana, dok biznis u Hrvatskoj ne postavimo na noge, a onda ćemo odlučiti kamo ćemo se preseliti. Nedostaju mi naši svakodnevni obiteljski susreti, gotovo i nemam slobodnog vremena i trenutačno je dosta teško.

Zašto već niste odlučili kamo ćete preseliti? O čemu to ovisi?
Naša odluka ovisit će o predsjedničkim izborima u Venezueli. Chavez je bog i batina koji drži sve javne institucije i bogatstvo zemlje, zarada od nafte koju on sam administrira koristi kao sredstvo korupcije koja mu osigurava glasove, a dobar dio javnosti drži ga odgovornim za procvat kriminala i nesigurnosti koji hrane njegovu moć. Teško je očekivati da ćemo ga uspjeti smijeniti, ali ipak su se vremena promijenila i možda će se demokracija uspjeti pomaknuti.

Dakle, ako Chavez ‘preživi’ izbore, selite se u Hrvatsku? Je li ovdje život ljepši?
Točno, u tom se slučaju selimo. Meni je lijepo i u Hrvatskoj i u Venezueli, svaka zemlja ima svoje prednosti, i sretan sam i tu i tamo.

U slučaju da se preselite u Hrvatsku, što ćete napraviti s poslom u Caracasu, hoće li Vaš sin koji tamo živi nastaviti obiteljski posao ili vam se isplati prodati sve i nastaviti u Hrvatskoj?
Iako je ideja da se svi preselimo u Hrvatsku, ako naš drugi sin odluči nastaviti živjeti u Venezueli, logično je da će on biti prvi izbor za vođenje posla u Caracasu. Prodaja nam se uopće ne bi isplatila jer je biznis tamo odličan.

Spomenuli ste ranije da su ljudi u Hrvatskoj jako ozbiljni i zabrinuti, dok su Venezuelanci veseli što god radili. Kako ćete se onda naviknuti na naš mentalitet?
Ljudi su tu ozbiljniji na prvu, ali kad doprete do njih, postaju veseli i topli poput Venezuelanaca. Nisu kao Letonci, koje možete poznavati deset godina, ali nikad se neće tako opustiti. No, mislim da se Hrvati previše bune, imaju prekrasnu državu, u odličnom su položaju i imaju veliku priliku, ali to uopće ne vide jer troše energiju na prigovaranje i nezadovoljstvo.

Kako ste uopće ušli u kongresni biznis?
Tast je imao građevinarsku tvrtku u kojoj smo radili i supruga i ja, i to u prodaji. Njezin otac je iz Venezuele otišao čim je Letonija proglasila samostalnost, a na jednom katu zadnje zgrade koju je njegova tvrtka napravila mi smo odlučili opremiti teretanu i prodati je na tržištu. Kad je već sve bilo skoro gotovo, shvatili smo da su se u ostatku zgrade uselile brojne globalne tvrtke koje zapravo nisu željele dijeliti objekt s klijentima teretane. Prenamijenili smo stoga prostor u kongresni centar, koji smo također planirali prodati jer ni moja supruga ni ja nismo se namjeravali baviti tim poslom, niti smo o njemu išta znali. No, te je godine Venezuelu zahvatila ozbiljna ekonomska kriza i cijene nekretnina su se srozale. I dok smo čekali bolja vremena za prodaju, sami smo se počeli baviti kongresnim centrom ostavši u tom poslu do danas. Kad se tržište oporavilo i kupci počeli slati svoje ponude, odbili smo prodati centar koliko nam se svidjelo raditi taj posao.

veliki uspjeh

RoboCup 2026: Hrvatski učenici među najboljima na svijetu u robotici i umjetnoj inteligenciji

ZAMAH INVESTICIJAMA U OBNOVLJIVE IZVORE

Stjepan Čerkez: ENNA je otvorena za suradnju na razvoju velikih vjetroelektrana, solarnih elektrana i baterijskih sustava u Hrvatskoj i regiji

Što vas je toliko privuklo da ostanete u tom poslu?
Kongresni biznis je lijep biznis, omogućuje vam da upoznate jako puno zanimljivih ljudi različitog profila, mnogi od njih ostaju vam u životu na neki način, srest ćete se na raznim mjestima u svijetu, popiti kavu, a mi to jako volimo. Svaki od tih ljudi omogućuju nam da vlastiti posao vidimo iz druge perspektive, nekima je sve uvijek savršeno i opušteni su, drugima ste prema vlastitoj ocjeni pružili savršenu uslugu, a oni imaju more primjedaba i namršteni su. Važno je da smo cijeli posao razvili baš zbog toga što smo se našli u situaciji koju je izazvala kriza.

I u Hrvatsku ste došli u jeku krize. Što očekujete od posla u tim okolnostima?
Mislim da je u Hrvatskoj percepcija krize jača od same krize. To je kao kad student prije ispita samog sebe uvjerava da loše zna i da će sigurno pasti ispit. Istina, u Hrvatskoj je kriza i mislim da se tu osim ove globalne krize vuku još dvije krize, posljedice Domovinskog rata te naslijeđe bivšeg sistema koji još nije prevladan u glavama ljudi. Ta će kriza biti na snazi dok se ne promijeni svijest da država nije ta koja će hraniti svoje stanovnike, već se oni sami moraju brinuti za svoj kruh. Ohrabrujuće za Hrvatsku je mentalitet, koji se ipak razlikuje od zemalja u kojima je trenutno najdublja kriza. Grčka, Italija, Španjolska, zemlje su koje tradicionalno žive “laganini”. Hrvatska nije Norveška i nema tu disciplinu, ali nije ni Grčka. I ne treba zaboraviti, i u Hrvatskoj u toj krizi neki žive i rade odlično, i treba se zapitati zašto je tako.

Svjesni ste toga da nećete tako dobro zarađivati kao u Venezueli?
Nigdje u svijetu nema zarade kao u Venezueli, toga smo svjesni. Ali istodobno, Venezuela sad ima 30 posto inflacije, pa moj rast zarade od 50 posto više nije toliki nego znatno manji. Porezi u Hrvatskoj znatno su niži, šokirao sam se kad sam prvi put sjeo sa svojim knjigovođom i doznao koliko poreza moram ovdje plaćati. PDV je u Venezueli 12 posto, ali zato osim njega postoji jako puno parafiskalnih izdataka, prava radnika su golema, otpremnine su obavezne i ogromne, što je kamen oko vrata poslodavcima, iako je radnicima fenomenalno. Nije dobar ni običaj koji sad vlada u Hrvatskoj, gdje su se radnička prava smanjila, bojim se da privatnici u Hrvatskoj nisu svjesni što radnik vrijedi i žele ih isisati do kraja. U Hrvatskoj ne vlada kapitalizam nego Divlji Zapad u kojem svatko grabi za sebe, gdje vlasnici voze BMW i idu na skijanje, a radnici jedva preživljavaju. Treba naći sredinu između te dvije filozofije.

Privatno: fatalni folklor

Kako su se Hrvat i Latvijka našli i vjenčali u Venezueli?
Zanimljivo je da smo se zapravo upoznali kad nijedna od naših domovina formalno nije postojala, već su bile sastavnice Jugoslavije i SSSR-a. Kad smo u Venezueli rekli da smo iz Hrvatske ili Latvije, ljudi su nam odgovarali da to ne može biti moguće, jer te zemlje ne postoje. Stoga smo svi mi iz zemalja koje su tek kasnije doživjele svoju samostalnost držali nekako skupa, forsirale su se neke prigode u kojima smo se družili. Među tim aktivnostima jako se njegovao folklor i zahvaljujući tome upoznao sam svoju suprugu Maru. I Mara i ja plesali smo folklor dvadeset godina, upoznali smo se na jednoj smotri folklora i uskoro slavimo 25 godina braka.