Neke razvijene europske zemlje tek jedan posto otpada (od čega ambalaža čini veliki dio) odlažu na odlagališta otpada. Ostatak ili recikliraju, spaljuju ili kompostiraju. Hrvatska, s druge strane, 92 posto otpada odlaže na deponije te tek osam posto otpada reciklira.

No nismo najgori, Rumunjska na deponije odlaže 99 posto, a Bugarska 94 posto otpada, susjedi Srbi i BiH ništa ne recikliraju, ni pale niti kompostiraju, odnosno sav otpad odlažu na deponije, pokazuju podaci Eurostata. Na spaljivanje, kao na najbolji način smanjivanja količine otpada, odlučili su se Danci. Od 718 kilograma otpada, koliko godišnje proizvede svaki Danac, svega tri posto završava na deponijima. Najveći dio, 54 posto se spaljuje, 31 posto reciklira te 12 posto kompostira. Osim Danske, 57 posto otpada spaljuje Norveška, a Švedska 51 posto te Belgija 42 posto. Recikliranje, odnosno izdvajanje materijala iz otpada i njegovo ponovno korištenje, metoda je kojom najveći dio (45 posto) otpada obrađuje Njemačka. Irska reciklira 37 posto svog otpada, a Belgija 36 posto. Ukupno gledajući u EU-u 40 posto otpada se reciklira ili kompostira što je za 13 posto više u odnosu na 2001. kad se tako obrađivalo samo 27 posto. Inače, kozmetičke kompanije jedne su od prvih koje su pažnju posvetile ambalaži koja čuva okoliš – jednostavnoj za razgradnju i reciklažu, ali i izrađenoj od reciklažnih materijala.

Tako je L'Oreal u proizvodnju uveo kristal "cullet", staklo dobiveno recikliranjem boca mineralne vode. Energija potrebna za rastapanje i proizvodnju tog stakla manja je od one potrebne za pretvorbu kvarcnog pijeska u kristal. To ima za posljedicu veliko smanjenje emisije ugljičnog dioksida, a osim te ambalaže s malim utjecajem na okoliš, L'Oreal je osmislio i 85 plastičnih pakiranja, koja su puno lakša od klasičnih. Plastika je materijal koji kod ljubitelja prirode izaziva gotovo manijakalni bijes, no svaka medalja ima dvije strane. Iako plastične vrećice vizualno onečišćuju okoliš, one ne zagađuju zemlju, vodu i zrak. Odbačene u okoliš postaju izložene na sunčevoj svjetlosti koja ih razgrađuju na ugljik i vodu ovisno o intenzitetu izloženosti UV zrakama koje su dio sunčeve svjetlosti. Za razgradnju plastičnih vrećica i ostalih predmeta napravljenih od polietilenskog filma potrebno je desetak godina, dok se praktična upotrebljivost takvih predmeta broji u mjesecima. Potpuno su, dakle, netočne tvrdnje koje se često mogu čuti u javnosti da za razgradnju plastične vrećice treba 1000 godina pa ih ozbiljni ekolozi u zadnje vrijeme i ne spominju. Metalna ambalaža jedan je od tradicionalnih načina pakiranja – prve limenke patentirane su 1810. godine – koji ima i mnoge, pomalo zaboravljene prednosti. Danas se metalna ambalaža uspješno koristi u mnogim područjima, a u prehrambenom sektoru najčešće se koristi u formi dvodijelnih i trodijelnih) limenskih aluminijskih tuba te poklopaca za staklenu ambalažu.

Pošto se hrana proizvodi pod strogim nadzorom prateći principe HACCP sustava, mesni proizvodi u limenkama imaju iznimno duge rokove trajnosti u kojima su nutritivne vrijednosti u najvećoj mjeri sačuvane. Zbog toga takvi proizvodi u pravilu ne sadrže konzervanse i aditive, a kao krajnji rezultat dobivaju se mikrobiološki potpuno sigurni proizvodi koji su zdravstveno ispravni i nakon višegodišnjeg skladištenja na sobnim uvjetima. No, jedna od najvažnijih prednosti limenki je ekološka efikasnost. Limenke se za razliku od drugih ambalažnih rješenja mogu u ptopunosti reciklirati i iznova koristiti kao ulazna sirovina – i to neograničeno mnogo puta bez gubitaka svojstava. Uz organizirano sakupljanje limenki kao otpadne ambalaže, znatno se smanjuje emisija ugljičnog dioksida u atmosferu. Kad se tome doda lagano odvajanje od drugih materijala zbog magnetskih svojstava metala u slučaju "bijelog" i TFS lima, vidimo zašto se u svijetu stalno povećava potražnja za hranom u limenkama. Inače, neke razvijene europske zemlje tek jedan posto otpada odlažu na odlagališta otpada. Ostatak ili recikliraju, spaljuju ili kompostiraju.