O problemima u mljekarstvu za Poslovni.hr piše dr. sc. Željko Mateljak, viši asistent na Ekonomskom fakultetu u Splitu:

U posljednje vrijeme svjedoci smo teških pregovora između otkupljivača mlijeka i predstavnika mljekara oko otkupne cijene litre mlijeka, uz posredovanje ministarstva poljoprivrede. Pregovori su svake godine sve duži i duži te uvijek izazivaju brojne prosvjede mljekara. Međutim, kada se analiziraju pregovori nije problem dužina pregovora nego je problem tema pregovora, a to je uvijek otkupna cijena litre mlijeka koja uzrokuje duge pregovore. Problem svake godine nastane jer postoji velika disproporcija između ponuđene i tražene otkupne cijene litre mlijeka. To i nije čudno jer otkupljivači mlijeka i proizvođači mlijeka imaju različite interese u pregovaračkom procesu. Otkupljivači kao kupci mlijeka žele u pregovorima dobiti najnižu cijenu jer time postaju, uz dodane troškove prerade mlijeka, prodajnu maržu i PDV, konkurentniji na domaćim tržištima. S druge strane, proizvođači mlijeka žele dobiti što veću otkupnu cijenu s kojom će moći pokriti vlastite troškove poslovanje i nešto zaraditi. U dogovoru oko otkupne cijene mlijeka također sudjeluje i država koja određenim subvencioniranim iznosom povećava otkupnu cijenu litre mlijeka. Takvim postupkom država ne čini ništa loše jer proizvođačima mlijeka povećava otkupnu cijenu litre mlijeka te ih nastoji učiniti više profitabilnijim. Međutim, kada se analizira hrvatsko mljekarsko tržište onda se postavlja jedno pitanje: je li otkupna cijena dovoljna?

Odgovor na ovako pitanje je veoma složeno jer se svi akteri u pregovaračkom procesu moraju napraviti određene promjene u svojem poslovanju kako bi odgovor na postavljeno pitanje bio potvrdan. Kada se analiziraju proizvođači mlijeka, onda osnovni problem kod njih je neefikasna proizvodnja mlijeka koja izaziva visoke troškove poslovanja. Jasno je da proizvođači mlijeka ne mogu utjecati na rast cijena sirovina i repromaterijala, ali mogu svoj proizvodni proces učiniti puno efikasnijim i isplativijim. Prvo, to se prvenstveno može učiniti tehnološkim ulaganjem u proizvodni proces odnosno u tehnološko suvremenije načine proizvodnje mlijeka. Financiranje ovih ulaganja može djelomično ili u potpunosti pomoći država u određenom postotnom udjelu, a ostatak (ako postoji) financiraju proizvođači kroz različite oblike kredite koje im nudi poljoprivredna banka (osnovati je) ili HBOR po povoljnoj kamatnoj stopi ili samofinanciranjem. Drugo, proizvođači moraju biti organizacijski udruženi jer proizvodnja malih količina mlijeka po svakom proizvođaču ne može minimizirati troškove. Kada se proizvođači mlijeka udruže u klaster i na taj način zajedno doprinose svojim proizvedenim količinama istome, tada trošak proizvodnje mlijeka postaje sve manji. Budući da je proizvodnja mlijeka kontinuirani tip proizvodnog procesa, svako povećanje količine mlijeka u klasteru uzrokuje manji trošak proizvodnje po litri mlijeka i konkurentniju cijenu istoga.

S druge strane, otkupljivači mlijeka također moraju riješiti probleme u svojem poslovanju, a oni se prvenstveno odnose na smanjenje troškova prerade mlijeka te na smanjenje uvoza mlijeka. Smanjenje troškova prerade mlijeka će uzrokovati povećanje otkupne cijene litre mlijeka. Ukoliko se otkupljivači odluče da dodatno smanje troškove poslovanja, tada će moći smanjiti i prodajnu maržu te će time moći ponuditi kako veću otkupnu cijenu litre mlijeka tako i nižu konačnu cijenu litre mlijeka koja će biti konkurentna na domaćem i međunarodnom tržištu. Ako otkupljivači smanje uvoz mlijeka i odrede otkupnu količinu mlijeka za sljedeću godinu, tada će proizvođači mlijeka nastojati tu istu potražnju i zadovoljiti. U tom slučaju, rast proizvedene količine mlijeka, prema prethodno navedenom organizacijskom modela proizvođača, će uzrokovati dodatno niže troškove proizvodnje i time prihvaćanje cijene od strane otkupljivača.

Prethodno navedene mjere koje bi trebali poduzeti otkupljivači i proizvođači mlijeka uzrokuju povećanje otkupne cijene litre mlijeka od strane otkupljivača mlijeka te smanjenje tražene cijene litre mlijeka od strane proizvođača mlijeka. Na taj način će doći do izjednačavanja otkupne cijene litre mlijeka koja će biti prihvatljiva za obje pregovaračke strane. Osim toga, ovaj način izjednačavanja otkupne cijene litre mlijeka se događa bez subvencioniranog iznosa kojeg daje ministarstvo poljoprivrede što izaziva izvlačenje istoga iz pregovaračkog procesa. U tom slučaju, ukupni subvencionirani iznos se oslobađa te ga ministarstvo poljoprivrede može preusmjeriti u tehnološka ulaganja. Stoga primjena prethodno ponuđenih rješenja problema uzrokuje efikasnije, brže i konkurentnije poslovanje otkupljivača i proizvođača mlijeka te izbjegavanja mukotrpnih i teških pregovaračkih procesa svake godine.

Slažem se da je mljekarstvo jedna od najvažnijih poljoprivrednih grana koja ima veliki utjecaj na razvoj okruženja u kojem djeluje. Upravo zbog toga konačno moramo shvatiti da naše mljekarstvo mora doživjeti bitne promjene kako bih bilo puno efikasnije i time još više doprinijelo razvoju poljoprivrede. U protivnom, svake godine ćemo biti svjedoci istih scena i događaja.