ZAGREB – Iako su čelnici splitskog MEDILS-a nedavno priznali kako su okupili impresivnu ekipu koja će za njih prikupljati donacije od gospodarskih subjekata, teško je povjerovati da će u godinu dana skupiti ciljanu svotu od 1,5 milijuna kuna. U Hrvatskoj su od 1. srpnja 2001. godine Zakonom o porezu na dohodak i Zakonom o porezu na dobit omogućene porezne olakšice za donacije pojedinaca i tvrtki koje iznose tek 2 posto ukupnog godišnjeg dohotka. Dakle, ako tvrtka ostvaruje višemilijunsku dobit, nema koristi od ulaganja u društveno odgovorne projekte, neprofitne organizacije pa samim tim ni u privatne znanstvene institute jer ne može ostvariti veće porezne olakšice. Kako kaže Ivana Ferk, koordinatorica Udruge Donacije.info koja se profesionalno bavi prikupljanjem donacija i “fund raisingom”, zbog ograničenja od dva posto od ukupnog godišnjeg prihoda tvrtkama je vrlo teško objasniti zašto uopće ulagati i poticati nečiji rad ma kakvog karaktera on bio. Budući da im ni država ne olakšava rad primjerenijim poreznim olakšicama, većina tvrtki koje posluju u Hrvatskoj ne želi ulagati sredstva u razvoj civilnog društva jer smatraju da od toga nemaju koristi”, tvrdi Ferk. S njom se slaže i Tamara Pečarević, glasnogovornica Plive, koja napominje kako tvrtka na donacije troši 10 milijuna kuna godišnje iako bi, da nije ograničenja poreznih olakšica, dala i mnogo više. Inače, kod nas su se koplja lomila i za spornih “dva posto”. Kada je tadašnji ministar financija Božo Prka 1993. godine predstavio poreznu reformu, zabranio je da se donacije uopće shvaćaju kao porezni rashod pa tvrtke i poduzeća nisu imale porezni poticaj, a tu je mogućnost uvela tek koalicijska vlada 2001. godine.Hrvatska ima jedan od najliberalnijih sustava doniranja, smatra pak profesor dr. sc. Gojko Bežovan sa zagrebačkog Pravnog fakulteta. ‘Svaka tvrtka po odobrenju resornog ministra može ostvariti i znatno veće olakšice, a problem je samo u neznanju. Kod nas se ne razlikuje da donacije nisu isto što i sponzorstvo. Donacija je darivanje sredstava bez očekivanja protučinidbe, a sponzorstvo je čisti marketing. Kad ja kao nečiji sponzor darujem financijska sredstva, očekujem isticanje svog imena u medijima i besplatan marketing. Prema Zakonu, onaj koga tako “sponzoriram” mora platiti porez na moja sredstva”, objašnjava prof. Bežovan. Razne kompanije doniraju različite udruge, koje ih za protuuslugu “prozivaju” u javnosti kao dobročinitelje. Za takve se “prozivke” mora plaćati porez, upozorava Bežovan. Hrvatske udruge, a tvrtke još manje, ne poznaju dovoljno te propise pa je pitanje vremena kad će neka marketinška agencija pokrenuti sudski spor zbog nezakonitog reklamiranja.