U posljednje smo vrijeme svjedoci da socijalni dijalog, unatoč tome što formalno postoji gotovo dvadeset godina, a u praksi deset, pomalo zapada u krizu. To se dijelom događa zbog brzine kojom nova vlada mora donositi odluke pa propušta uključiti socijalne partnere u zakone koji se donose ili mijenjaju, a imat će učinak na gospodarski ili društveni život i građana i poduzeća. A svaki je zakon takav. S jedne strane razumijemo da nema vremena za duge rasprave i pregovore, a svi stišćemo Vladu sa zahtjevima kako treba brzo raditi i provoditi reforme i mjere. U takvim vremenima nema prilike za slušanje drukčijih mišljenja, argumentiranja i traženja najboljih rješenja i kompromisa. Ali s druge strane svaki put kada Vlada uključi socijalne partnere, pola svojih problema može riješiti, pogotovo kod teških odluka, a u posljednje vrijeme sve su takve. Socijalni partneri žele i moraju se opravdati onima koje predstavljaju, a to su radnici i poslodavci, zašto je bilo potrebno donijeti odluku i zašto je trebalo pristati na kompromise.

Kompromisi
A svaka odluka koju donesenu te tri strane – vlada, sindikat i poslodavac – gotovo uvijek je kompromis, svatko je u nekom dijelu svojih zahtjeva morao popustiti i odustati radi donošenja odluke koja će biti dobrobit za sve. To se zove socijalni dijalog i kada uključuje sve tri strane zove se tripartitni, a kad uključuje samo udruge sindikata i poslodavaca zove se bipartitni socijalni dijalog. Mi ga još učimo jer smo relativno mlada demokracija. U Hrvatskoj, što se tiče sindikata, zbog duge i bogate tradicije sindikalnog pokreta imamo velik broj sindikata, objedinjenih u pet velikih sindikalnih središnjica koje se zajedno dogovaraju o zajedničkim stavovima. Što se tiče poslodavaca, samo je HUP zadovoljio kriterije da bude priznat kao socijalni partner. To je zbog već jako poznatog razloga o obveznom komorskom članstvu koje ne dopušta da takve institucije, kojima je država svojim zakonima osigurala njihovo financiranje, budu priznate kao neovisni predstavnik poslodavaca. A takva su pravila i u većini zemalja Europske unije. Razloga za takvo postupanje ima jer teško je vjerovati da će netko piliti granu na kojoj sjedi. Postupanje poslodavaca prema vladama upravo treba biti to: predlagati, zahtijevati, argumentirati, inzistirati, ali bez straha da će te vlada kazniti nefinanciranjem. Doduše, postoje gospodarstva, poput japanskog, u kojima je potpuno nerazumljivo da vlada predlaže nešto protiv svojih poslodavaca, jer su uvijek na istoj strani, pa tamo ovakav oblik dijaloga nije potreban i ne postoji. Na europskoj razini postoje četiri vrste udruženja koja imaju status socijalnih partnera. To su UEAPME (Europska konfederacija udruga malih i srednjih poduzetnika), BUSINESSEUROPE (Europska konfederacija poslodavačkih organizacija), ETUC (Europska konfederacija sindikata) i CEEP (Europska udruga javnih poduzeća). Jednom kad europski socijalni partneri odluče započeti pregovarati, imaju i moralnu obvezu postići rješenja za sve poslodavce i radnike. Njihova je snaga u tome da, kada te četiri institucije donesu sporazume o nekim zajedničkim temama koje žele rješavati, Vijeće Europske unije najčešće je dužno pretočiti njihove odluke u direktive i zakone, a Europski parlament se samo obavještava o tim odlukama.

Te su četiri udruge donijele program rada od 2012. do 2014. godine u kojem su definirale sljedeće probleme koje će rješavati: zapošljavanje mladih, dubinska analiza zapošljavanja i tržišta rada radi prevladavanja gospodarske krize, ravnopravnost spolova, vještine i kompetencije potrebne za tržište rada, mobilnost i ekonomske migracije, bolja provedba i utjecaj socijalnog dijaloga, kapaciteti organizacija socijalnih partnera, ekonomsko i socijalno upravljanje u Europskoj uniji. Malim i srednjim poduzećima, okupiranima svakodnevnim borbama za preživljavanje, često se socijalni dijalog čini apstraktnim, rezerviranim za velika poduzeća i udruženja. Ali svaka odluka ili zakon utječe na poslovanje malih i srednjih poduzeća, od zapošljavanja, konkurentnosti, restrukturiranja, preko obrazovanja, zdravlja i sigurnosti na radu, radnog vremena do ugovora na neodređeno ili određeno vrijeme i dr. To su sve izazovi s kojima se nosi današnje gospodarstvo i sve odluke vezane uz te teme, donesene na najvišim razinama, utjecat će na poslovanje malih i srednjih poduzeća. Najčešće je nedostatak razumijevanja socijalnog dijaloga prisutan upravo u malim i srednjim poduzećima jer im nedostaje motivacije da se aktivno uključe u socijalni dijalog.

Odluke
Zato se HUP – Udruga malih i srednjih poduzetnika uključila u projekt “PEGASE – Socijalni dijalog za mala i srednja poduzeća”. Cilj projekta je postići bolje razumijevanje procedura i procesa donošenja odluka na razini Europske unije, osobito nacionalnih udruga malih i srednjih poduzetnika, stvaranje informacija posebno kreiranih za mala i srednja poduzeća te podizanje kapaciteta malih i srednjih poduzeća da bolje formuliraju svoje potrebe i interese unutar europskoga socijalnog dijaloga. U projekt je uključeno jedanaest udruga malih i srednjih poduzetnika iz devet zemalja: Češka, Estonija, Mađarska, Rumunjska, Poljska, Slovenija, Turska, Malta i Hrvatska. Nositelj projekta je UEAPME, a projekt traje do kraja 2012. godine. Iz Hrvatske, osim HUP – Udruge malih i srednjih poduzetnika, u projekt je uključena i Hrvatska obrtnička komora, također članica UEAPME.

Anny Brusić, direktorica HUP – Udruge malih i srednjih poduzetnika