U HUP novostima pravni će tim HUP-a iz broja u broj odgovarati na različite pravne te druge upite svojih članica, ali i drugih hrvatskih poduzeća. Za neka pitanja na koja pravni tim ne bude imao odgovor potražit će savjete kod odgovarajućih državnih tijela ili stručnjaka. Svoje upite možete slati e-poštom na admira.ribicic@hup.hr, odnosno faks-uređajem na broj 01/4897-556.

Ograničenja glede ovrhe na plaći
U praksi se često postavljaju pitanja što se sve smatra plaćom, osobito kada je riječ o ovrsi na plaći radnika sukladno Ovršnom zakonu (NN 139/10, 125/11 i 150/11) i odgovarajućim pravilnicima kojim je uređena navedena problematika. Kako je plaća institut radnog prava, uređena je Zakonom o radu te mora biti u bruto iznosu. Poslodavac sukladno čl. 84. Zakona o radu isplaćuje plaću radniku nakon obavljenog rada, i to najkasnije do petnaestog u mjesecu za prethodni mjesec, ako nije drukčije određeno kolektivnim ugovorom ili ugovorom o radu. Nadalje, u slučaju kada poslodavac isplaćuje putni trošak, jubilarnu nagradu, božićnicu radniku i sl. – primici radnika koje poslodavac isplaćuje na temelju čl. 13. Pravilnika o porezu na dohodak (NN 95/05, 96/06, 68/07, 146/08, 2/09, 9/09-ispravak, 146/09, 123/10 i 137/11), postavlja se pitanje mogu li ti primici radnika biti predmet ovrhe na plaći radnika prema Ovršnom zakonu. Navedeno ne može biti predmet ovrhe na plaći radnika jer se ti primici koje isplaćuje poslodavac radniku ne smatraju plaćom jer se smatraju neoporezivim naknadama, potporama i nagradama. Međutim, u slučaju isplate navedenoga, ali iznad najviših neoporezivih iznosa npr. jubilarna nagrada za 10 godina radnog staža iznosi 1.500,00 kuna neoporezivo, te u slučaju da poslodavac isplaćuje radniku više od navedenoga iznosa, razlika od neoporezivog do isplaćenog iznosa smatra se plaća u poreznom smislu te razlika može biti opterećena ovrhom jer se za navedeni iznos moraju uplatiti doprinosi, porez i prirez. Također je zaštićen dio plaće radnika (izuzet od ovrhe) po čl. 92. Ovršnog zakona u visini 2/3 prosječne neto-plaće u Hrvatskoj, a ako je plaća manja od tog iznosa, onda u visini 2/3 plaće radnika – ovršenika.
Ivan Sarić, dipl. iur., pravni savjetnik

Odgovornost radnika za štetu nanesenu poslodavcu
Odgovornost radnika za štetu nanesenu poslodavcu regulirana je čl. 99. Zakona o radu (NN149/09, 61/11). Odgovornost radnika proizlazi iz odredbe članka 2. ZOR-a kojim je definiran pojam radnika i poslodavca te je propisano da je “radnik osoba koja u radnom odnosu obavlja poslove za poslodavca”, dok je poslodavac “fizička ili pravna osoba koja zapošljava radnika i za koju radnik u radnom odnosu obavlja određene poslove”. Drugim riječima, odredbe čl. 99. ZOR-a ne odnose se na, primjerice, osobe koje za poslodavca obavljaju neke poslove, ali nisu u radnom odnosu kod njega. Na te osobe odnose se opći propisi obveznog prava i oni odgovaraju za štetu ako ne dokažu da je šteta nastala bez njihove krivnje. U tom je smislu ZOR ojačao položaj radnika u odnosu na ostale. Odgovornost radnika za štetu nanesenu poslodavcu regulirana je člankom 99. ZOR-a prema kojoj radnik koji na radu ili u vezi s radom namjerno ili iz krajnje nepažnje uzrokuje štetu dužan ju je nadoknaditi poslodavcu. Iz navedenog proizlazi da bi radnik odgovarao za štetu nanesenu poslodavcu, moraju se ispuniti tri pretpostavke: prvo, nužno je da se uvijek mora raditi o tome da je šteta prouzročena na radu ili u vezi s radom. Druga pretpostavka koja se mora ispuniti je da je radnik štetu prouzrokovao namjerno ili iz krajnje nepažnje. Ovdje treba biti posebno pažljiv i imati na umu da je namjera takav oblik krivnje koji se određuje subjektivno. Isto tako treba znati da je krajnja nepažnja ono za što radnik odgovara. U tom smislu krajnja nepažnja postojala bi onda kad radnik ne bi koristio onakvu pažnju kakvu bi koristila osoba prosječnih sposobnosti. Ovakve odredbe ZOR-a upućuju na primjenu odredbi Zakona o obveznim odnosima (ZOO) koji propisuje da “tko drugome nanese štetu, dužan ju je nadoknaditi ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje”. Isto tako propisano je da se predmnijeva obična nepažnja. S obzirom na navedeno, tj. da se predmnijeva samo najblaži stupanj krivnje, tj. obična nepažnja, na poslodavcu je teret dokaza u smislu toga da mora dokazati krivnju kao namjeru i krajnju nepažnju, jer radnik sukladno odredbi čl. 99. st. 1. ZOR-a odgovara samo u tom slučaju. I konačno, treća pretpostavka jest da kao posljedica radnikova činjenja ili propuštanja mora za poslodavca nastati šteta. Ako je više radnika sudjelovalo u nanošenju štete, u čl. 99. ZOR-a (st. 2. i 3.) propisano je da svaki radnik odgovara za dio štete koji je uzrokovao, a ako se to ne može utvrditi, smatra se da su radnici podjednako odgovorni i nadoknađuju štetu u jednakim dijelovima. Nadalje, u st. 4. čl. 99. ZOR-a propisuje se posebna odgovornost ako je više radnika prouzročilo štetu kaznenim djelom počinjenim s namjerom, u tom slučaju odgovaraju solidarno.
Admira Ribičić, dipl. iur., pravna savjetnica