Sva velika postrojenja u Hrvatskoj, koja svojim proizvodnim procesima mogu znatnije pridonijeti opterećenju okoliša, pa čak i komunalna poduzeća, odnosno operateri odlagališta otpada, morat će u svojim proizvodnim procesima primijeniti europsku IPPC direktivu ili im prijeti gašenje proizvodnje. Riječ je o direktivi (Integrated pollution prevention and control, IPPC) koja se ne bavi, kako joj naziv kaže, posljedicama proizvodnog procesa, nego ih prevenira. U Hrvatskoj će dvjestotinjak kompanija, odnosno pogona, do ulaska u Europsku uniju morati prilagoditi svoje procese. Međutim, kako pojašnjava Damir Rumenjak, načelnik za IPPC Ministarstva zaštite okoliša, postrojenjima za koja se utvrdi da im je potreban prijelazni rok, a prošla su proceduru, u dozvoli će pisati da imaju određeno vrijeme prilagodbe.

Troškovi prilagodbe
“Taj konačni datum usklađivanja može prijeći datum ulaska Hrvatske u Europsku uniju”, ističe Rumenjak. Naravno, riječ je o postupku koji podrazumijeva izradu analize proizvodnog procesa te njegovo usklađivanje s direktivom, što nije besplatno. Iako bi mnogi rekli da je prilagođavanje na više okolišne standarde samo nepotreban trošak i, imajući u vidu sporost birokracije, da im to neće skoro trebati, moraju imati u vidu da im prijeti najoštrija sankcija. Naime, ako se pogoni ne usklade s tom direktivom, morat će zatvoriti vrata jer više neće smjeti raditi. To se dogodilo i mnogim pogonima u svim europskim zemljama, to se dogodilo i u Sloveniji, to će se dogoditi i u Hrvatskoj ako se tvrtke ne usklade. IPPC direktiva je, pojednostavljeno, okolišna dozvola. “Ona je dosta složena i pokriva razna područja kao što su proizvodnja energije, prerada metala, kemijska industrija i drugo. Direktiva uvodi najraspoloživije tehnike, ne tehnologije, tj. osim odgovarajuće opreme i načina proizvodnje (tehnologije) zahtijeva se i odgovarajuće rukovanje kao i prilagođeno upravljanje čitavim pogonom.

Izdavanje dozvole
Zapravo tehnologija i odgovarajuće upravljanje zajedno daju najbolju raspoloživu tehniku“, objasnio je dr. Viktor Simončič, samostalni konzultant i stručnjak za zaštitu okoliša. Ističe da je riječ o integralnom pristupu jer se promatra cjelokupan okoliš, a ne pojedinačni segmenti poput zraka, vode ili zemlje, uključujući čak i komunikaciju s javnošću i dostupnost informacija. ”IPPC direktiva je dio pravne stečevine Europske unije kojom se propisuje objedinjen pristup u zaštiti okoliša. Naglasak je na objedinjenom pristupu i prevenciji. Dozvola koja će se davati na temelju direktive postaje dio rada proizvodnog procesa nekog postrojenja i ona je izuzetno detaljna“, kazao je Rumenjak. Ističe kako se dobivena dozvola mora obnavljati jer se tehnologija mijenja kao i standardi u proizvodnji. Pitanja koja će svaki poduzetnik koji ulazi u kategoriju obveznika IPPC direktive postaviti jesu: Kolika je cijena te implementacije, je li to uopće isplativo i hoće li poskupiti finalni proizvod? ”Ne bih govorio o brojkama, tu postoji niz stavki koji se mora uzeti u obzir, a moglo bi se i krivo shvatiti. Kada se gleda s ekonomske strane, sva postrojenja koja se usklađuju i koja su u pregovorima s EU napravila su probna usklađivanja po rokovima, zajedno s financijskim izračunom.

Promjena opreme
Tamo gdje se zahtijevaju znatnije intervencije u opremu i uređaje naravno da je ulaganje veće i za takva postrojenja je dobiven produžen rok u kojem se trebaju uskladiti zahtjevi. Kao što je već bilo rečeno, treba ponoviti da direktiva nije samo promjena opreme. To je i promjena samoga rada organizacije i upravljanja“, kaže Rumenjak. Uvjeti za pogone nisu univerzalni, nadovezuje se Simončič. Ako je riječ o istim tvornicama, ali se nalaze na različitim lokacijama, one ne moraju nužno imati istu dozvolu. ”Recimo, ako imate proizvodnju umjetnoga gnojiva kao što je u Kutini, i ako ta tvornica ispušta određenu količinu dušika u otpadne vode, da bi se ‘riješio’ taj dušik, u pročišćavanje otpadnih voda treba dodati niz kemikalija. Znači, ako se radi u Kutini, pokraj Lonjskog polja, tvornica mora sagraditi odgovarajući uređaj za pročišćavanje otpadnih voda, tj. za uklanjanje dušika. No kada bi se radilo o istoj tvornici na moru, taj bi dušik manje štetio Jadranu od ukupnog zagađenja do kojeg dolazi prilikom proizvodnje potrebnih kemikalija. Zapravo se kod IPPC direktive uvažava princip ‘cjelokupnog utjecaja na okoliš’”, objašnjava Simončič. Svaka tvrtka i svaki pogon u Hrvatskoj koji je obveznik primjene IPPC direktive dobit će vlastitu dozvolu, odnosno ako unutar neke kompanije postoji nekoliko pogona, svaki će od njih morati imati vlastitu dozvolu, s izuzetkom da tvrtka može sve pogone pokriti jednom dozvolom. U tom slučaju ako samo jedan od pogona odstupa od potrebnih zahtjeva, onda čitava tvrtka ne može dobiti valjanu dozvolu. Nacionalno zakonodavstvo propisuje određene okvire, no IPPC direktiva detaljno određuje što svaki pojedini pogon mora raditi i kako.

Primjer Ine
Na Ininu primjeru jasno se pokazuje kako bi to funkcioniralo. Kada se radio pogon za odsumporavanje u Sisku, iako je prema propisima bila dopuštena količina sumpora koja se ispušta u zrak 800 mg/m3, projektant je rekao da predlaže da se emisije smanje na 500 mg/m3. “Neki u Ini dali su primjedbu da to nije potrebno jer zakon dopušta više vrijednosti. No konzultant je upozorio da je taj sumpor jeftinije ‘skinut’ na postrojenju za odsumporavanje, nego na nekome drugome mjestu, u nekoj drugoj proizvodnoj jedinici, jer će na drugim mjestima to biti skuplje”, istaknuo je Simončič. Prema Rumenjakovim riječima, do sada je oko sto tvrtki, odnosno pogona, Ministarstvu zaštite okoliša predalo dokumentaciju kojom je započela provedba IPPC direktive. Riječ je o analizi stanja usklađenosti sa zahtjevima IPPC. “Kada ta postrojenja predaju analizu, tada se u Ministarstvu ocjenjuje usklađenost sa zahtjevima IPPC-a. Na temelju te analize Ministarstvo daje mišljenje. Tvrtke koje nisu usklađene, morat će raditi elaborat o usklađivanju u kojem će pojasniti kako i kada će se uskladiti s direktivom”, pojašnjava Rumenjak. Osim troškova provedbe direktive postavlja se i pitanje koliko će IPPC produljiti proceduru. Naime, promatrajući dosadašnje primjere dobivanja dozvola, Hrvatska se ne može pohvaliti brzom birokracijom.

Obveza u EU
“Kada je riječ o gradnji novih postrojenja, stvar je jasna. Ona moraju biti usklađena s najnovijim zahtjevima. To bi samo na prvi pogled moglo odbijati investitore, jer moramo uzeti u obzir da je IPPC direktiva već godinama obveza u EU, stoga su ulagači na nju navikli”, kaže Rumenjak. Simončič se nadovezuje i kaže kako će, bez obzira na proceduru, IPPC direktiva pridonijeti investicijama u Hrvatskoj. “Primjerice, ne može Mercedes ili Milka doći u Hrvatsku i proizvoditi po nižim standardima od onih u njihovim matičnim državama. Svjedoci smo da gotovo svi ozbiljni ulagači, čim dođu, odmah prilagođavaju rad prema standardima EU. Kada u Hrvatsku dolazi pravi investitor, on i ne pomišlja raditi po nižim standardima”, ističe Rumenjak. Prema stavkama direktive, neće morati sve tvrtke u Hrvatskoj biti usklađene s IPPC-om, nego samo veliki pogoni i velike proizvodnje. Kako nam poručuju stručnjaci, za sada je možda “najrizičniji” sektor poljoprivreda i prerada hrane. Zato EBRD-ov program BAS u suradnji s Ministarstvom zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva i stranim konzultantima organizira početkom listopada radionicu za obveznike iz prehrambenog sektora, prije svega farmi, ali i za konzultante na izradi objedinjenih uvjeta. Cilj je da se utvrde problemi, pojasni stvarna filozofija IPPC-a i da se na osnovi praktičnog rada između radionica u praksi utvrde stvarni problemi i zajednički iznađu najbolja tehnička rješenja za hrvatsku poljoprivredu. Tim se prijedlogom namjerava obratiti odgovornim institucijama i zatražiti odgovarajuću pomoć, uključujući i financijsku, kako bi se mogle na vrijeme ispuniti zahtjevne obveze IPPC-a.

Sudionici edukacije
“Osim farmera na edukaciji će sudjelovati ovlaštenici, odnosno ovlašteni konzultanti koje je Ministarstvo ovlastilo za analize i izradu dokumentacije. Riječ je o renomiranim hrvatskim konzultantima s jakim referencijama. Ideja je da se svi suočimo s tim: i ovlašteni konzultanti, treneri, Ministarstvo, korisnici i mi iz BAS programa, kako bismo si međusobno olakšali proces”, kaže Renata Deiuri, menadžerica EBRD-ova programa BAS za Hrvatsku. Provedba IPPC-a u Hrvatskoj, kažu naši sugovornici, izuzetno je korisna, ne samo zbog čišćeg okoliša nego i zbog društveno korisnog procesa, pa čak i izazova za nove poslovne mogućnosti. Naime, velik dio potrebne opreme će se moći proizvoditi u zemlji. Čak će i jedan od kriterija odabira predlagati za prilike u Hrvatskoj najbolje raspoložive tehnike kao jedan od uvjeta. Kako bilo da bilo, obveznike provedbe IPPC-a čeka težak put prilagodbe, no s pomoću raznih institucija taj proces na kraju će dovesti do čišće proizvodnje, višeg standarda, pa čak i veće konkurentnosti onih koji se prilagode novim zahtjevima.

Osnovni parametri projekta HE Ulog:

Građevinski sektor

Energija sunca za održivu gradnju

Pokreni nešto svoje

Kako biti dobar roditelj u vremenu digitalizacije i umjetne inteligencije?

Skuplji finalni proizvod?
Ulaganje u nove strojeve, promjena proizvodnog procesa, drukčija organizacija – sve to ima cijenu i na kraju poskupljuje proizvod. “Nisam ekonomski stručnjak, ali činjenica je da se ekonomika javlja u tim postupcima. Jedan od dokumenata koji će to pokazati je analiza troškovne efikasnosti koja će utvrditi je li određeno ulaganje ekonomski isplativo. No to treba staviti u kontekst i količinu reduciranog onečišćenja”, kaže Rumenjak. Ističe, da je u tom kontekstu to svakako isplativo. Također tu je opća korist. “Mi nikada nismo takve stvari promatrali u segmentu društvene koristi”, upozorava Simončič. Svaka država je mjere IPPC direktive prilagodila svojoj ekonomiji. Prije svega je uzimala u obzir koja se vrsta pogona nalazi u državi. “Zašto Nijemci spaljuju otpad ‘kao ludi’? Ne samo da je spaljivanje jedan od najboljih načina rješavanja otpada, no oni ‘proizvode’ spalionice. U tim su spalionicama zaposlili velik broj svojih građana”, ističe Simončič.

Obveza sudjelovanja javnosti

Posljednjih nekoliko godina ekološke udruge sve su aktivnije. Prilikom pokretanja projekata koji se tiču gradnje postrojenja i tvornica, ali i ostalih projekata sve više ukazuju na to da treba biti ekološki svjestan. “Postoji obveza sudjelovanja javnosti u postupku dobivanja dozvole. Zainteresirana javnost ima priliku dobiti svu dokumentaciju. Njihove se primjedbe moraju uzeti u obzir u samome postupku. Naravno, njih se razmatra i procjenjuje jesu li utemeljene. Ako jesu, ugrađuje ih se u postupak”, pojašnjava Damir Rumenjak, načelnik za IPPC Ministarstva zaštite okoliša.

Primjer Rockwolla

Primjer provedbe IPPC direktive prilikom otvaranja postrojenja je tvornica Rockwool koja proizvodi izolacijske materijale. “Ta je tvornica u svojoj dozvoli dobila veću emisiju SO2 zato što je na taj način mogla koristiti dio otpada i vratiti ga u proizvodni proces”, objašnjava Simončič. Da nije vraćala taj otpad ponovno u proizvodnju, izazvala bi veće probleme u ekosustavu te veći pritisak na okoliš. “Zakonodavac je tu pametno postupio. Rekao je da tvornica može imati veću emisiju SO2 jer je to manja šteta za okoliš nego da se ide drukčije. Promatra se cjelovit holistički pristup problemu. Cilj je isti, ali su putovi drukčiji”, objašnjava Simončič.

Slovenija i tamošnja provedba IPPC-a

U Sloveniji je bilo više od 350 postrojenja koja su se trebala uskladiti s IPPC direktivom. Imali su problema s vremenom te se nisu stigla uskladiti. “Izrada analize traje dugo. Imali su i velikih poteškoća s izdavanjem dozvola. Naime, analiza je jedno, a usklađenost drugo. Osim toga imali su i problema s kadrovima”, pojasnio je dr. Viktor Simončič, samostalni konzultant i stručnjak za zaštitu okoliša. U Sloveniji su prilikom ulaska u Europsku uniju 2004. godine dobili rok usklađenja s IPPC-om do 2011. godine. “To je poseban način promatranja stvari. Postoje stručnjaci za zrak, zemlju i vodu. Ovom direktivom sustav se promatra općenito”, kaže Simončič.