Amerikanci godišnje upute 200 milijuna poziva službi 911, poziva koji ponekad doslovno znači život ili smrt. Prije 1968. godine Sjedinjene Američke Države nisu imale ustanovljen standardni broj za pomoć. Prva ideja o sustavu 911 rodila se 1957. godine kada je National Association of Fire Chiefs željela oformiti broj na koji bi ljudi mogli prijavljivati požare. Sljedećih desetak godina razne asocijacije i kongresne debate ustanovile su kako bi uvođenje jedinstvenog broja za sve službe imao mnogo više smisla nego po jedan za svaku hitnu intervenciju pojedinačno.

Ujedinjavanje brojeva
Godine 1967. Federal Communications Commission (FCC) sastaje se s AT&T-em, najvećim američkim telekomunikacijskim operaterom, kako bi ustanovili broj za pomoć. I jedni i drugi složili su se da broj treba biti kratak kako bi se što lakše zapamtio i brzo birao, i što je možda još i važnije, treba biti jedinstven, što znači da se ne smije preklapati s nekim pozivnim brojem države, područja ili slično. Ubrzo nakon tog sastanka američki Kongres složio se da podrži broj 911 kao standardni broj za pomoć koji se ubrzo proglašava ekskluzivnim brojem i kao takav je legaliziran samo za hitne slučajeve. Bell System, kao dio AT&T-a, preuzima na sebe velik zadatak, razvoj infrastrukture i formiranje središnjeg ureda 911. U veljači 1968. godine alabamski senator Rankin Fite upućuje prvi 911 poziv iz gradića Haleyvillea u Alabami, a tjedan dana poslije, Nome, gradić na Aljasci, implementira u svoj sustav poziv za pomoć 911. Nakon te inicijalne upotrebe kasnih šezdesetih godina prošloga stoljeća sustav 911 počinje se brzo širiti diljem zemlje. Do 1979. godine devet država prošlo je legalizaciju sustava te je oko 26 posto građana Sjedinjenih Američkih Država imalo pristup službi 911. Kasnih sedamdesetih služba 911 raste gradeći po 70 novih lokalnih sustava godišnje. Oko 50 posto građana Sjedinjenih Američkih Država ima sustav 911 do 1987. godine, a do 1999. godine oko 93 posto. Od toga 95 posto pokriva Enhanced 911 ili skraćeno E911, potpuno drukčiji sustav od klasičnog sustava 911 prilagođen za pozive iz mobilne mreže.

Danas, 44 godine poslije, svima je dostupan broj 911 koji građani financiraju kroz lokalne poreze i dodatnu vrijednost izraženu kroz telefonske račune. Kako bi bio koji sustav hitne dojave bio efektivan, treba zadovoljiti tri osnovna preduvjeta: prepoznati broj s kojeg se zove, uključujući telefonske govornice, usmjeriti poziv do najbliže hitne službe i što hitnije obavijestiti odgovarajuću službu (policiju, vatrogasce, hitnu medicinsku službu ili sve tri) koja će krenuti prema mjestu događaja. Američka služba 911 doslovno pruža usluge svim svojim građanima. Tako je, na primjer, centar 911 u Portlandu opremljen uređajem koji pomaže građanima koji imaju slušne ili govorne probleme kako bi preko svojih kućnih uređaja kojima se koriste za telefoniranje mogli razgovarati s njima. Zahvaljujući AT&T davatelju osobe koje ne govore engleski jezik preusmjeravaju se na prevoditelja Language Line kako bi im pomogao da pronađu odgovarajućeg prevoditelja. Jednom kada pozivač dobije centar 911, operater postavlja pitanja kako bi definirao njegove potrebe. Naime, broj 911 američki građani ne pozivaju samo u hitnim slučajevima. On se može koristiti i u slučajevima kada građanin ima pitanja vezana uz vatrogasne ili policijske informacije. U takvim slučajevima operateri službe 911 upućuju građane na broj koji se koristi za takve “ne hitne” slučajeve. Razlike postoje i u slučaju kada pozivač zove s fiksnog telefona i kada zove s mobilnog uređaja.

Operateri su ključni
Kod poziva s fiksne linije svaki centar 911 ima dugačku listu telefonskih brojeva sa specifičnim brojem koji pozivača točno upućuje prema najbližem centru 911 u njegovoj okolici. Kod poziva s mobilnih telefona poziv se prenosi do prvog najbližeg odašiljača i od tuda do najbližeg centra 911. Na svaki hitni poziv građana operateri prvo postavljaju pitanje gdje se pozivač nalazi kako bi ga prespojili s najbližim centrom koji će mu omogućiti najbržu pomoć. Operater pritom pitanjima pokušava dobiti što više informacija, od opisa zgrade u kojoj se pozivač nalazi, njezine boje ili specifičnog oblika ili možda najbližeg prepoznatljivog njezina dijela kao što je spomenik, crkva ili slično. Nakon toga slijede pitanja o tome što se konkretno dogodilo kako bi operater znao koju hitnu službu da pozove i koja oprema je potrebna za konkretan slučaj jer sva vozila i službe nisu jednako opremljena. Sva pitanja koja operater postavlja pozivaču ne odgađaju slanje nijedne službe koja odmah nakon prvih nekoliko informacija kreće prema pozivaču. U međuvremenu operater 911 pokušava saznati što više informacija, od lijekova koje pacijent koristi do drugih detalja koje će biti od pomoći spasiocima kada dođu na mjesto poziva. Od 2006. godine 99 posto stanovnika Sjedinjenih Američkih Država ima dostupnu 911 uslugu. Dana 30. lipnja 1937. godine u Londonu i okolici uveden je sustav 999 koji se poslije proširio cijelom državom. Dijelovi Commonwealtha, Irska, Poljska, Bangladeš, Bocvana, Gana, Kenija, Hong Kong, Malezija, Singapur, Ujedinjeni Arapski Emirati, Makao, Bahrein i Katar za hitne slučajeve koriste se brojem 999, dok velik dio Europe, a od nedugo i Hrvatska za hitne slučajeve koristi broj 112. U Hrvatskoj se tako pozivanjem broja 112 osim hitne medicinske intervencije, vatrogasaca ili policije može dobiti i pomoć gorske službe spašavanja, pa čak i veterinarska pomoć.